Povratak Veronike Santo na SF scenu svakako je jedna od boljih recentnih vijesti.

Alisandra je sanjala.

Na trenutak se zaustavila kraj kamenog zdenca i dok se naginjala prema glatkoj tamnoj vodi ugleda mu lice.

Promatrao ju je crnim očima koje su vrile kao gejziri iza ogledala vode. Bio je kosmat, beskrajno ružan i ona osjeti kako joj od sažaljenja naviru suze. Nije se okrenula, umjesto toga pružila je ruku prema odrazu.

"Neću ti ništa", rekla je. "Ako dopustiš da te dodirnem ..."

Slika zatitra i trenutak kasnije crna vodena ploča je opet bila prazna.

Ispred nje se širio splet tamnih staza što su vodile u labirint u središtu vrta. Pred njom je na tlu ležao pupoljak bijele ruže. Peteljka je bila zgnječena kao da ju je netko zagrizao zubima, ali je cvijet mirisao svježe i slatko.

Sljedeće je noći Kaliopo opet gledao kako njegova žena pričvršćuje vrpcu snova oko glave. Njezini kristali su mekano svjetlucali kroz polumrak sobe.

"Što sanjaš večeras?", pitao je Kaliopo. "Zašto jednu noć ne skineš vrpcu i ne sanjaš svoje prave snove?"

"Ovo su moji pravi snovi", promrmljala je Alisandra s glavom utonulom u jastuk.

Kaliopo je još trenutak promatrao njezine rasute kovrče, bijelo lice koje se već počelo smješkati na prvi dodir sna, a onda udahne, povuče svoj pokrivač do brade i okrene se na drugu stranu kreveta.

Alisandra je već hodala po snovitoj stazi koja se otvarala prema vrtu i dvorcu. Od prošle noći vrt se znatno izmijenio. S pošljunčanih staza je nestao korov, živice su izgubile svoje neuredne krune i pružale su se pravo prema središnjem labirintu. Čak je i dvorac izgledao nekako svjetlije, kapak na njezinoj sobi je bio podignut tako da se sunce sad slobodno miješalo s hladovinom unutrašnje tame.

Ona slobodno zakorači po stazi osjećajući u nosnicama svježi, rezak miris podšišanog šimšira. Znala je priču. Zvijer je bila negdje u dvorcu ili vrtu i čekala nju. Skrivala se po mračnim kutovima, postiđena zla skorenog u svojoj grotesknoj masci. Jednom, kad osjeti ljubav, čarolija će spasti i ona će doživjeti završnu scenu s princem.

Staze su se danas željno otvarale pred njom, kao otvoreni prsti. Ona izabere jednu i ova je ponese pravo prema hladovitoj unutrašnjosti dvorca.

Topla žeravica kamina je, kao i uvijek, razbijala mrak velike središnje prostorije. Alisandra se hitro prikrade stepenicama i potrči prema gore. Osjećala je kako joj srce nemirno treperi u grudima.

Njezina je soba bila na katu, bila je to prostorija visokog stropa, zidova obloženih tamnim drvetom koje je, kao kamen u prstenu, presijecalo visoko zrcalo. Alisandra se nasmiješi svom odrazu i maši za haljinom čija je raširena bijela čipka čekala na krevetu.

Odozdo ju je staklasto gledala mrtva ptica. Perje na krilima joj je bilo rastrgano, oko iskrivljenog vrata su se na bijelom krevetnom prekrivaču širile sitne kapljice krvi. Alisandra polako otvori usta, a onda silovito zavrišti.

"Ne želim da više spavaš s tom vrpcom", odlučno reče Kaliopo.

"To je klasična priča", odgovori Alisandra. Glas joj je bio miran, ali je još uvijek osjećala kako joj bilo mahnito tuče.

"To su okviri priče", odgovori joj Kaliopo. "Znam da koristiš poluslobodne programe."

"Znači da mi se ne može dogoditi ništa što ja ne želim."

"A ti želiš?"

"Da se zvijer pretvori u princa. To je ta priča, zar ne?"

"Znači da ti ja kao princ nisam dovoljan", pokuša se našaliti Kaliopo.

Alisandra mu ne odgovori. Okrenula se na drugu stranu kreveta i zatvorila oči. Ipak, vrpcu te noći nije stavila.

Kroz dva dana opet je bila u vrtu. Prošla je svim stazama, zaobilazeći jedino labirint. Vrt je blistao. Grmovi ruža su bili rascvjetani, fontane probuđene, kapi vode su se rastvarale na šljunku poput sićušnih duga.

Nije ga bilo u vrtu, nije ga bilo u kući. Ipak, bio je negdje tu, osjećala je njegov pogled, vjetar je povlačio njegov dah po stazi preplićući ga ispred i iza nje kao da je zatvorena u omču. Alisandra odjednom zastane i zagleda se prema zatvorenim zidovima labirinta.

"Ako dozvoliš da te poljubim ...", reče, "... ako dozvoliš da te poljubim ...", vikne, ne završavajući misao, prema mračnom ulazu od šimšira.

Sitno zeleno lišće zašušti kao da se s tla naglo digao vjetar. Pred noge joj tiho padne bijela ruža. Netko je pokušao otvoriti pupoljak i latice su sad ležale otvorene i prezrene. Alisandra se sjeti prethodnog pupoljka i mrtve ptice i počne plakati.

Kaliopo ju je gledao kako nemirno šeće po kući.

"Uništavaš se", reče. "Taj prokleti noćni program će te ubiti!"

"On to želi, on to mora željeti", reče ona više za sebe, kao da ga nije čula. "Tako je u svim pričama. Ono sa žabom i princezom, recimo. Zašto misliš da se uništavam?", digne odjednom glavu. "To je samo priča."

"Previše te obuzima, ako je samo priča", odgovori joj on okrećući joj leđa. Odjednom se osjećao jako umoran.

"Osim toga", nasmije se ona i on se strese od tog smijeha što je odzvanjao kao jesenska kiša po pločniku, "mislim da si ti samo ljubomoran."

Stajala je pred ulazom u labirint i osluškivala lupanje svojeg srca. Znala je da je on tamo i da je čeka. Ona duboko uzdahne i krene naprijed. Hodala je mirno i sigurno, kao da poznaje put, središte se odmotavalo prema njoj kao klupko konca.

Čekao ju je tamo, okrenut leđima, ruke i noge su mu bile predugačke, glava prevelika. Na trenutak je preplavi odvratnost, ali onda se sjeti priče i krene ravno naprijed.

Stala je iza njega, jedva mu dopirući do ramena, potpuno mirna. Čas je došao, znala je što treba raditi.

Zvijer se okrene i Alisandra istog trena ustukne. Gledali su se u oči. Njegove su se gibale kao uzavrelo more, uvlačile su je u sebe poput kovitlaca vrelog katrana. Ona u trenu shvati da nema ničeg drugog ispod, nema ničeg skrivenog, nema princa.

Sva stvarnost je bila ovaj mračni pogled, bezvremeno zlo koje se upravo spremalo da je kazni zato što se usudila posegnuti za srcem zvijeri.

Ona se okrene i potrči, pravo dolje, pa niz stazu koja se gubila u vanjskom dijelu labirinta. Mjesec je blijedo svjetlucao po grmovima šimšira. Bijeli kamenčići su joj letjeli pod nogama, grančice joj zapinjale za haljinu. Osjećala je iza sebe čudnu tišinu. Zvijer možda nije ni trebala noge. Dohvatit će je svojom mislima kao pipkom, povući će je u svoj bezdan. Alisandra pomisli na Kaliopu. Na trenutak stane, čvrsto zažmiri i pomisli na Kaliopu kako spava pored nje na jastuku.

Kaliopo se okrene u krevetu i nemirno pogleda svoju ženu. Lice joj je bilo blijedo, kosa crna, bila je lijepa poput Snjeguljice, pomisli nježno, a onda se nagne i lagano je poljubi u usta.

Osjetila je poljubac i naglo otvorila oči. U polumraku je vidjela Kaliopovo lice.

"Srce ti jako udara", reče on i još jednom je poljubi. "Zašto već ne prestaneš s tim noćnim morama?"

Ona pruži ruke prema njemu i čvrsto ga zagrli. Ležali su tako dugo, jedno pored drugog i noć se polako odlijevala prema prvim svjetlima dana.