ČETIRI JAHAČA NADE

Zamislite sebe kako u sumračan dan s blage uzvisine gledate suhu ravnicu, prekrivenu uzbibianim kukuruzom. Ili se zamislite kako na stijeni namršteno motrite namreškano more, olovne boje kao pred neveru na Kvarneru. Podignite pogled prema nebu. Ugledat ćete kako se prema vama neprirodno brzo valja veličanstveni oblak. I kad ste već odlučili žurno napustiti skoro poprište orkanskog nevremena, oblak se rastvara uz gromoglasnu tutnjavu, pa iz njega izjahuju četiri konjanika.

Ne, to nisu Smrt, Glad, Rat i Kuga, koja se - ako je vjerovati dvojcu Gaiman & Pratchett - mrmljajući nešto o penicilinu povukla trideset i neke, te prepustila mjesto Zagađenju. Niti su to njihovi pratititelji (Teška Tjelesna Ozljeda, Okrutnost Prema Životinjama, a druge dvojice se ne mogu sjetiti) što su im ih Gaiman i Pratchett u Dobrim predznacima također pridružili.

To su Osjećaji, Humor, Misli i Akcija.

Dugo smo ih čekali. Sve do jeseni 2003. godine, kad je "Mentor" d.o.o. iz Zagreba pokrenuo upravo junački pothvat okupljanja četvero domaćih autora znanstvene fantastike, pa je njihove uratke uobličio u prvo kolo biblioteke "Sfera". Autori - naša četiri jahača - su Tatjana Jambrišak, Darko Macan, Aleksandar Žiljak te Igor Lepčin. Njihove četiri autorske zbirke pripovjedaka uistinu su prvorazrednim događajem na hrvatskoj SF sceni, a pobudile su pozornost i u širim krugovima koje od milja zovemo mainstreamom.

Od kuda su dojahali? Priča o njima počinje negdje u prvoj polovici devedesetih godina. Tada su prvi put osedlali svoja grla te nesigurno projahali prve krugove manježom literarnih radionica udruge SFera u Zagrebu. Malo je starih Rittmeistera bilo blizu da ih uče: krug hrvatskih autora koji su objavljivali po legendarnom časopisu "Sirius" uglavnom se tiho razišao s gašenjem te institucije hrvatskog nakladništva. Zatim je došao rat, ljudi su gledali svoja posla. Na hrvatsku znanstvenu fantastiku se s bolnom dosljednošću moglo primijeniti: inter armas silent Musae. Tako je naš mali eskadron sam savladavao kako temelje vještine, tako i složene figure jahanja. Nemojte ih zamišljati kao gradsku mladež koja na pitomim ponijima korakom obilazi pitoreskne dvorce, dok njihove konjiće za ular vode učitelji jahanja. Zamislite ih radije kako poput musavog kozačkog podmlatka sami skaču na poludivlje grivate zvjerčice te ih krote kako znaju i umiju. Učili su se sami, odnosno počesto jedni od drugih, samostalno birali uzore... Naučili su se naskočiti u sedlo u trku, pucati u galopu, kopljem pogoditi ondje gdje treba. I još nešto: svoje konje su sami timarili, pojili i hranili, jer su oni sami nerijetko bili i urednici, i lektori, i čitatelji, i ljubitelji-fanovi...

I, što su se naučili? Je li to rodeo, kozačka džigitovka ili bečka škola jahanja? Pođimo redom...

Ponajprije, sve zbirke imaju više zajedničkih značajki. One predstavljaju presjek radova kroz vrijeme, zorno nam dočaravajući spektar tema koje svatko od njih ima hrabrosti zagrabiti. Nadalje, svaka nudi malu poslasticu: autori su sami pisali pogovor, premda ova izjava traži pojašnjenje: Tatjana Jambrišak je pisala predgovor, dok je Lepčinov pogovor pisao njegov psihijatar - što ponešto rasvjetljava njegovu nonšalantnu repliku Žiljaku. Na posljetku, dvije zbirke imaju jednu bitnu zajedničku pojedinost: za zbirku Tatjane Jambrišak i Aleksndra Žiljaka naslovnice su opet izradili sami autori. Napomenimo samo kako se ovdje ne radi o nekakvom ego-tripu (naslovnice, pa esejčić o samome sebi), već se oboje bavi i ilustracijom (Žiljak profesionalno). S druge strane, Macan je prepustio posao Igoru Kordeju, a Lepčin Dariju Kukuću, premda se obojica pisaca bave i ilustracijom. Na posljetku, dok riječ-dvije kako su priče nastajale pruža ne osobito čest uvid u način funkcioniranja pisca. A po čemu je svaka zbirka osobita?

Tatjana Jambrišak: Duh novog svijeta

Zbirka Tatjane - odnosno Tanje Jambrišak potencijalno je najzanimljivija. "Duh novog svijeta" nastao je obuhvaćanjem četrnaest priča i dvije pjesme (toliko rijetke pojave u hrvatskom SF-u!), napisanih između 1989. i 2002. godine, koje su međutim - prema autoričinom priznanju gotovo sve prerađene za zbirku. Da se razumijemo - priče ni u startu nisu bile loše - godišnju nagradu SFERA dobile su naslovna Duh novog svijeta (SFERA 1996., nagrada se dodjeljuje za prethodnu kalendarsku godinu), Crveno i crno (1998.) te Ima li bolje zabave, moje dame? (2003.). Ostaje dakle pomalo nejasno zašto se Tanja odlučila prepraviti ih - tu nam tajnu nije povjerila u predgovoru.

Bilo kako bilo, zbirka je jasno strukturirana u četiri dijela. Prvi dio, "Una ...", predstavlja pet priča ciklusa o Uni Razum, mediju i prema potrebi detektivu, koja živi u bizarnom Zagrebu budućnosti - gradu što su ga muškarci napustili iz ne baš jasnih pobuda. Taj je ciklus osobito omiljen među ljubiteljima SF-a i jedini se u zbirci izričito preporuča čitati redom kako su priče složene, jer im radnja slijedi jedna za drugom. Drugi dio - "... Sama ..." - čine četiri samostojeće priče među kojima treba svakako izdvojiti spomenutu Ima li bolje zabave, moje dame? Nakon toga nalazimo "... S drugima ...", četiri kooperacije: Kamenje voli tvoje tabane s Darkom Macanom i Goranom Konvičnim te Čarobnjakova žena samo s Macanom, kao i dvije pjesme, što ih je napisala zajedno sa svojom sestrom. Na posljetku, tu su i dvije priče "... K zvijezdama" koje zapravo jedine izdaleka koketiraju s hard SF-om. Sasvim na kraju, poput kode, stoji Crveno i crno.

Puka činjenica što je Tanja jedina žena uz trojicu kolega skriva okolnost da se radi o zbiljskom "ženskom pismu" hrvatske znanstvene fantastike. Ženski likovi su pri tome najmanje bitni - njezinim pričama dominiraju intuicija i osjećaji, bez suvišnih pojašnjenja. U njima nema potankih opisa kako rade različite napravice, nema tehnicističkih didaskalija. Dapače, prepustivši se pozitivnoj strani iracionalnog, ponekad se čini kako Tanja namjerno zapostavlja kauzalitet. No, nemojmo se zavaravati - tko hoće čitati priče o Uni Razum kao napete krimiće, ne će ni tada biti razočaran.

Igor Lepčin: Purgeri lete u nebo

Što imaju zajedničko Zagrepčanci koji se iznenada napuhnu i odlebde u stratosferu, dirljiva pripovijest o rođenju i smrti male zvijezde, budalasti superheroji te elegija o kraju svijeta? Baš ništa, osim zajedničkog autora. Naime, čini se kako Igor Lepčin (Zagreb, 1970.) od bilo koje teme - i koji god pristup odabere - uspijeva sročiti uspjelu priču. Premda mu je pisanje izrijekom samo hobi, on uživa glas rasnog autora, čija su obilježja prpošnost i blaga parodija. Međutim, nagrade SFERA dobio je za Tineluss 2001. godine, odnosno Nebo iznad Marijane 2002. godine, koje iskaču iz prividnog obrasca light pisanja i obje su uključene u zbirku.

Kratka priča o Tineluss, blijedonarančastoj zvijezda koja se rađa, živi i umire, preispituje postojanje samo po sebi. Nasuprot tome, Nebo... je dojmljiva novela o propasti svijeta, odmjerenog ritma i atmosfere, u kojoj samo dvojica protagonista - smotani srednjoškolski profesor i naizgled degutantni domar - čekaju kraj u svojoj prirodnoj okolini, svojoj školi. Ostanemo li samo pri sinopsisima obje spomenute priče, oni na prvi pogled predstavljaju recept za katastrofu: koga zanima par stranica o smislu postojanja, odnosno usporeni opis posljednjih sati dvojice nezanimljivih muškaraca? No, Lepčin je svojim načinom pisanja više nego zaslužio osvojene nagrade.

Među ostalim pričama možemo istaknuti vrckavu naslovnu minijaturu Purgeri lete u nebo, optimistično-kafkijansku A svud' po meni trava te parodijsko-marvelovsku pripovijest Zovite me Mantar. Ukupno jedanaest priča što čine Lepčinovu zbirku predstavlja međutim gotovo svekoliki njegov opus što se tiče kratke forme. Naime, objavio je i SF roman za djecu Prsti puni mora, a sve od navedenog u roku od svega par godina. Sve u svemu, za nadati se je kako će Igor Lepčin kraj svojih brojnih interesa - kako poslovnih, tako i hobističkih - nastaviti obogaćivati hrvatsku znanstvenu fantastiku.

Darko Macan: Teksas kid (i još neka moja braća)

Priče Darka Macana (Zagreb, 1966.), njih sedam, pružaju nam možda najbolji uvid u sazrijevanje jednog autora. Pisane u prvom licu tijekom širokog vremenskog raspona, počevši još od 1986. godine, objavljivane i prije rata, one su neke vrsti spona s razdobljem časopisa "Sirius", premda Macan nedvojbeno spada u hrvatsku generaciju devedesetih. On je autor potvrđene kvalitete, koji si može priuštiti da od tri kratka uratka za koja je dobio SFERU u zbirku uvrsti samo jedan (četvrta SF nagrada je za dječji roman Pavo protiv Pave), dok je u krugovima prijatelja znanstvene fantastike poznat kao rezignirani sensei koji uvijek ima vremena preko volje uzgajati spisateljske kadete.

Među četvero autora, Macan najotvorenije preispituje ustaljene društvene vrijednosti, odnosno klišeje znanstvene fantastike. U naslovnoj priči strip-junak oživljava, perspektiva je izokrenuta u Dva-nula-nula-nula! i Mnogo puta devet koraka time što su pripovjedači (blago rečeno) bedasti, dok pri susretu s Tuđincem u kadi pisac SF-a odlučuje ubiti izvanzemaljca jer njegovom pojavom zanimanje autora znanstvene fantastike gubi smisao. Na posljetku, u mini-romanu Koža boje masline (SFERA 2001.) relativizira se gotovo sve: ljubav, moral, život, smrt... A znanstvena fantastika je najbolja upravo onda kad svjesno preispituje, relativizira, postavlja pitanja.

Kao jedan od uvjerljivo najplodnijih autora SF-a, Macan je mogao sastaviti zbirku kakvu je god htio. Čini se međutim kako je izborom radova želio prikazati vlastiti razvoj, uključivši čak i primjerak fan-fictiona pod naslovom Sanjaju li androidi uopće? , posvetu Philipu K. Dicku te Blade Runneru. Doimlje se kao da je time želio relativizirati i samog sebe, navodeći u pogovoru kako je fan-fiction utočište polutalenata, doduše uz ogradu kako se barem radi o hommageu djelu koje ima provjerenu vrijednost. S druge strane, možda nam je - nimalo slučajno odabravši materijal za zbirku - želio namignuti i šapnuti: "Cure i dečki, učite se..."

Aleksandar Žiljak: Slijepe ptice

Svega pet priča Aleksandra Žiljaka (Zagreb, 1963.) koje čine zbirku Slijepe ptice predstavljaju onaj dio ledenog brijega koji viri iz mora. Pri tome treba računati da ukoliko je santa stožasta, vidljivo je oko četrdeset posto, dok u slučaju cilindričnog brijega viri svega desetak postotaka. A isto tako treba voditi računa da Žiljakovo temeljito poznavanje tehničkih i prirodnih znanosti predstavlja samo nenametljivi okvir za punokrvne akcijske pustolovine, koje međutim oslikavaju borbu skoro manihejski jasno ocrtanog Dobra i Zla.

Jednako kao i Macan, Žiljak spada u najplodnije autore, pri čemu kakvoća nije stradala: od čak pet SFERA, dvije su dodijeljene minijaturama za koje smo na žalost ostali u ovoj zbirci prikraćeni, daljnje dvije su dodijeljene ilustracijam, a petu je 1997. dobila priča Slijepe ptice.

Naslovna pripovijest istodobno je i jedini fantasy u zbirci, Kasja je drž'-ne daj akcijska priča smještena u prilično cyberpunk-distopijski Zagreb bliske budućnosti, dok su Djeca sunca postapokaliptična storija s jasnom ekološkom porukom. Izdvajamo Ultramarin! , ponešto atipičan svojim laganijim ritmom i čvrstom hard SF potkom - potragom za masivnim glavonošcem na oceanskoj planeti (što je pak generiralo parodijsku književnost sui generis, v. "Parsek" br. 72, Vodnik Čubi protiv demonskih liganja). Na posljetku, Oči od opala malo su remek-djelo spajanja žanrova i tema: akcijska ljubavna priča vampirice i njezine žrtve na Divljem zapadu što ga napučuju dinosaurusi, odnosno velegmazovi.

Tako dolazimo do Žiljakovog prepoznatljivog stila: brza radnja i jasna dihotomija dobro-zlo, čak i kad se radi o dilerici protiv demona, o vampirici protiv drugog vampira, ili o amaterki nasuprot akademskoj zajednici. Treći element su junakinje: u svim pričama koje su uključene u zbirku, protagonisti su žene - razmjerno mlade, dobrog izgleda (izrijekom ili predmnijevano) i kompetentne u onome što čine - bilo to pucanje iz Mausera, ronjenje na stranom svijetu ili kopanje očiju. Last but not least: Žiljak itekako pazi na činjeničnu podlogu iz koje ekstrapolira svoju radnju, i tu ga nalazimo kako pomno istražuje prije no što krene pisati, u najboljoj tradiciji hard znanstvene fantastike. Zaboga, on čak i fantasy piše uz topografski zemljovid! No, to je dobro: za njega ne postoji bog iz mašine, već čvrste činjenice i još čvršće moralno opredjeljenje, koji nam pokazuju put kojim treba ići.

Umjesto zaključka

Rezimiravši četiri zbirke, zašto uopće govoriti o jahačima nade? Naime, dugo se činilo kako hrvatska znanstvena fantastika živi u svojevrsnom samonametnutom getu, otprilike kao što je američki sci-fi životario negdje početkom dvadesetih godina minulog stoljeća. Godinama su zbilja hrvatskog SF-a bili učestalo neredoviti mjesečni časopis i samizdati, a bez sustavnog pisanja, uređivanja i objavljivanja domaće znanstvene fantastike, osim u godišnjim zbirkama udruge SFera, tiskanim povodom godišnjih konvencija. Unatoč tome, deset godina entuzijazma, uzajamnog bodrenja - ali i konstruktivne kritike - počinju davati rezultata.

Pojava četiri autorske zbirke jasni je pokazatelj kako se upornost i rad isplate. Štoviše, to je jasni signal mainstreamu kako postoji žanrovska literatura koja slijedi najbolje tradicije hrvatske fantastične književnosti. Hrvatska znanstvena fantastika se pri tome ne libi slobodoumno preispitivati uobičajene vrednote, postavljati pitanja i tražiti odgovore.

A budućnost? Hoće li naša četiri jahača dobiti pratitelje, odnosno hoće li za njima dojahivati novi ravnopravni kvarteti? Prema glasinama koje kruže, u pripremi je novo kolo biblioteke "Sfera", s četiri nova autora. Poželimo im dobre kritike i obilnu čitanost!