JE LI RIKON RIKNO

Ustvari, znali smo što nas čeka i zato se nemamo pravo žaliti. Prošle godine nam je jedan od članova objasnio da je jedna od točaka tadašnjeg RiKona trebao biti okrugli stol o tome smije li se dozvoliti pretvaranje "Aurore" u gejmerski klub. "Postoji određena jezgra koja je nezadovoljna stanjem i htjeli bi nešto učiniti da se prava esefovština vrati u 'Auroru'," rekao je. "Ali izgleda da se okrugli stol neće održati." Zašto? upitali smo. Odgovor: "Zato jer ljudi koji bi ga trebali organizirati trenutno igraju 'Magic'."

Na stranu 'Aurorini' unutarnji problemi (ako su to uopće problemi - o ukusima se ne raspravlja), ovogodišnji RiKon bio je sasvim na razini prethodnih, bar koliko je jedan ne-gejmerski posjetitelj mogao primijetiti. Ljudi koji su se došli igrati bili su zabavljeni cijelo vrijeme. Oni koji su htjeli i nešto popratnog sadržaja, to su i dobili: nešto popratnog sadržaja. Održan je kviz iz poznavanja Hitchikera s malim "gastronomskim" fil rougeom (navodnici su ovdje s razlogom), Mladen Ban je održao "okrugli stol" o - naravno - Star Treku (i ovdje su navodnici s razlogom), na trosatnom (a možda i duljem; nismo bili među preživjelima) predavanju/diskusiji/okruglom stolu/nadvikivanju moglo se doznati dosta toga o povijesti spaljivanja vještica, a održana je i "promocija" (navodnici s razlogom) dviju istarskih SF zbirki na kojima je - što na početku nije izgledalo vjerojatno - čak bilo više slušatelja nego autora.

No, krenimo redom. RiKon '03. održan je u Centru za radno-proizvodne aktivnosti u Rijeci od 10. do 12. listopada. Ono što nam je izmamilo osmjeh je bio puni naziv lokacije koji smo doznali tek kad smo se tamo pojavili, a kojega su organizatori propustili objaviti svekolikoj javnosti - Centar za radno-proizvodne aktivnosti retardiranih osoba. Prostor je bio simpatičan, svakako ljepši od prošlogodišnjeg Doma željezničara, ali mu je nedostajala draž The Fakulteta na kojemu su se održavali prvi RiKoni (doduše, ovo je moj osobni stav, neki su sretni što se konvencija preselila na dostupnije nadmorske visine iako je svima poznata ljekovitost planinskog zraka i dobar utjecaj viših slojeva atmosfere na krvna zrnca). Ipak, ukoliko Riječani uspiju i sljedećih nekoliko godina dobiti isti prostor, neće biti razloga za nezadovoljstvo.

Naš je posjet otvoren u petak navečer sa spomenutim esefično-gastronomskim kvizom na kojemu je, uz umješno odgovaranje na trideset pitanja iz poznavanja "Vodiča kroz galaksiju za autostopere" Douglasa Adamsa, bilo potrebno posjedovati vještine u pravljenju i proždiranju sendviča (nije bez veze, jedan od likova u romanu je proveo dio svog života praveći sendviče... ili tako nekako...) Pošto je takmičenje bilo ekipno, Jasminka i ja smo se prijavili i dosljedno, kao Vinkovčanka i Petrinjac, Rijekom ponosno pronijeli ime "Zagiji". Kad se sve uzme u obzir, nismo loše prošli - nismo se osramotili, otkrio sam da se zadivljujuće dobro sjećam knjige koju sam pročitao prije više od dvanaest godina, dobio sam večeru (malo kasnu, doduše, zbog čega sam se kasnije dugo prevrtao po krevetu), a uspio sam i izazvati reakciju kad su ljudi oko mene otkrili da na majici u kojoj se šepurim otkako sam došao na konvenciju piše "Sferakon" (kasnije su mi svi objašnjavali da su se šalili i da sve to nije bilo ozbiljno, no tek tada sam se zabrinuo - ukoliko su se zaista šalili, što je u početku bilo sasvim logično, zašto mi se sada toliko ispričavaju? Eh, ti Riječani, sljedeći put ću doći kostimiran u mastodonta pa nek organizatori poslije smišljaju što će s dvije tone olinjale dlake).

Negdje u toku noći na subotu održano je i "SF ispijanje piva" te pričanje horror priča (u potonjem je SFerina haiku-perjanica Jurica odnio nagradu u obliku nekakve napuknute boce koju su pokrpali tako da izgleda kao umjetničko djelo), ali taj dio smo preskočili kako bismo sačuvali snagu za ostatak konvencije, što se kasnije pokazalo nepotrebnim. Naime, sačuvanu snagu nismo imali gdje potrošiti - obećana partija Diplomacyja se nije održala, na subotnji turnir u AD&D-ju se nitko nije prijavio zato jer su svi rješavali zaostatke od dan ranije, a Magic se igrao u formi službenog turnira, svatko sa svakim, nitko s nikim više od dva puta što nam je, s obzirom na masovnost događanja (po slobodnoj procjeni, 30-ak igrača) izgledalo kao pretjeran poduhvat.

Doduše, ruku na srce, na ovom sam RiKonu otkrio zabavnu aktivnost koja mi je u dosadašnjem životu nekako promakla - druženje za šankom (da, u školi sam bio štreber, a na fakultetu geek). Tako je subotnje poslijepodne proteklo u neobaveznom ćaskanju, bez obaveze da se ide na neko predavanje, bez straha da će se nešto propustiti, bez frustracije što se ne može biti na dva mjesta u isto vrijeme. Filmske projekcije su se ograničile na mange što samo po sebi ne bi bilo loše da slika nije bila pretamna, a titlovi presitni, što zna predstavljati problem s obzirom na službeni jezik crtića - "Šogun" je bio dosta davno, moj japanski je zahđrao odonda, a bojim se da to što znate što znači hai i vakarimasen ne pruža bogznakakav temelj za praćenje radnje.

A za šankom se skupila dobra ekipa, štoviše, tamo se našlo svih šestoro ljudi koji se na RiKon nisu došli igrati - spomenuti "Zagiji", istarska trojka (Gorana, Marina Jadrejčić i Davor Šišović) i lokalni Zoran Krušvar. I kao što se bivši (i aktualni) alkoholičari drže zajedno kako bi služili kao oslonac jedni drugima, a razvedeni i napušteni Amerikanci nalaze u klubovima za podršku (svi smo gledali "Dragog Johna"), tako je i nekoliko autora uvrštenih u istarske zbirke dobilo priliku pobrati pljesak i slušati urednika kako ih hvali. Možda bi predstavljanje bilo efektnije da se nije događalo u prostoriji koja je služila kao jedina spojna točka između tri dijela konvencije tako da je događaj izgledao ovako:

DŠ: Sljedeća priča je (neki naslov) autora (neko ime) kojemu je ovo...

(glasan zvuk otvaranja vrata, igrač Magica ulazi i zbunjeno zastaje kad shvaća da u prostoriji vlada tišina i da svi bulje u njega)

DŠ: ...prvo objavljivanje. U ovoj priči se govori o...

(pridošlica krupnim koracima prelazi prostoriju, dolazi do drugih vrata, otvara ih i izlazi. Prate ga još dvojica.)

DŠ: ...zamišljenom svijetu budućnosti gdje je ljudska rasa...

(obja vrata se otvaraju zato jer ih, naravno, prolaznici nisu zatvorili. Žamor iz hodnika ispunjava prostoriju. Netko od slušača ustaje kako bi zatvorio vrata što stvara dodatnu buku)

DŠ: ...ovladala drugim dimenzijama što otvara nove probleme...

(sekundu nakon što su vrata zatvorena, otvaraju se ponovo i još jedan posjetitelj ulazi u prostoriju)

DŠ: ...vezane uz pitanje koliko je opravdano...

(prolaznik pokušava zatvoriti vrata, međutim, kvaka ne hvata baš najbolje tako da traje nekoliko bučnih trenutaka dok se operacija uspješno ne privede kraju)

DŠ: ...međutim, motiv koji se ovdje koristi...

(vrata se opet otvaraju i ulazi horda bučnih međikaša, blaženo nesvjesnih da se u prostoriji nešto događa, koji se nadvikuju je li deck koji su upravo pregledali dobar ili ga treba pojačati kako bi se zgazio protivnički Axzyrg)

DŠ: ...ideja energetskih krugova koji se sijeku na području Istre...

(kroz otvorena vrata dopire buka s ostalih dijelova konvencije što prilično zaglušuje govornika; nekoliko slušača istovremeno ustaje kako bi ih zatvorili, ali čim se vrate na mjesto, ulazi nova grupa prolaznika)

...i tako dalje i tako dalje. U jednom trenutku je promenada iznenada prestala. Ili je Isus nahranio međikaše brdom mane ili je krenuo novi krug turnira, tako da je druga polovica predstavljanja ipak protekla u (relativnom) miru. Uglavnom, Šišović je ispričao svoje, autori su pročitali svoje, publika je otpljeskala svoje. Nije bilo diskusije. Nije bilo pitanja. Nije bilo komentara i kritika. Nije bilo sumnji. Urednik i autori su ostali na pijedestalu neprikosnovenog autoriteta.

Još jedan službeni dio programa bio je neuspjeli pokušaj Mladena Bana da napravi okrugli stol o Star Treku i to na temu "Synthahol - blagoslov ili prokletstvo federalnih zvjezdanih mornara" (ili tako nekako). Naravno, preduvjet za svaki uspješan okrugli stol je da imate (bar) dvije strane koje se u nečemu ne slažu. Kako to ovdje nije bio slučaj, događaj se pretvorio u nevezani razgovor u kojemu je voditelj uglavnom odgovarao na pitanja o Star Treku i povremeno bezuspješno pokušavao vratiti raspravu na zacrtani put. Nekoliko prisutnih se pritom složilo da bi bilo dobro da se odlično predavanje o povijesti Federacije koje je Ban održao na prošlom RiKonu napravi i na Sferakonu, iako se nekima nije svidjelo Sferakonsko pravilo da sva predavanja imaju trajati najviše jedan sat, što bi za ovu temu možda bilo premalo. Međutim, činjenica je da se svako predavanje može skratiti na bilo koji vremenski period, kao i to da dobrim stvarima uvijek treba otvoriti vrata, tako da se nadamo da su, što se ovoga tiče, sve opcije i dalje otvorene.

Da je RiKon i dalje SF konvencija, potvrdilo je druženje između predavanja (tj. između "okruglog stola" i "prezentacije") gdje smo doznali da Krušvar neće izdati zbirku u SFerinoj biblioteci nego kod nekog riječkog nakladnika, da bi Davor Šišović volio ustanoviti nacionalnu književnu SF-nagradu te da je otvoren natječaj za još jednu istarsku zbirku (dobro, to smo znali i prije). Međutim, smjenom na šanku i odlaskom Krušvara i istarske trojke Jasminka i ja smo ostali bez ekipe tako da smo ostatak večeri i noći proveli lutajući prostorom, naganjajući novčiće po stolu u nekoj varijanti stolnog hokeja, a u jednom trenutku smo čak posudili jedan deck Magica. E, sad, njegov vlasnik sigurno misli da smo igrali Magic... A da samo zna... Ne bi više nikad... Dobro, nije bitno...

Iako, treba priznati da ima šarma u situaciji kad ti u dva ujutro (u nedostatku udobnije lokacije, sjeli smo za stol na ulazu na konvenciju) dođe stanar sa zadnjeg kata i kaže "Ej, sad će mi doć cimer, bio je vani na tulumu, ajd mu recite da ne može uć ako ne plati ulaz 100 kuna. Skužit ćete ga, ima crnu kožnu jaknu..." Nasmijali smo se podmuklom planu i izmijenili nekoliko prijateljskih riječi s čovjekom (ustvari, kimali smo i govorili "da, da") da bi, čim je nestao iza ćoška, šmugnuli nazad na kat, u sigurnost gomile gdje nitko od nas neće tražiti da u dva sata ujutro stvaramo ekscesne situacije s osobama u crnim kožnim jaknama.

Posebana atrakcija RiKona uvijek je povratak kući. Nakon nekoliko prvih godina shvatili smo da je najkomforniji način sjesti u ranojutarnji vlak, zaspati u Rijeci i probuditi se u Zagrebu. Taj doživljaj definitivno konkurira jet-lagu za najpsihodeličniji putnički doživljaj i predstavlja vjerojatno najbliže što ćemo u toku života stići teleportaciji. Međutim, zvijezde nam nisu bile naklonjene - najprije se vlak pokvario u Fužinama (ili se vlakovođi jednostavno nije dalo ići dalje kad je shvatio da ima - doslovno - samo četiri putnika; to nam i nije bio problem, ionako je bilo zakazano presjedanje, a kondukter nas je probudio pet minuta prije dolaska drugog vlaka što samo znači da smo dva sata onesviješteno prespavali u vagonu koji je čekao u stanici), a onda su nas u Karlovcu prekrcali na autobuse. No, nije bilo prestrašno. Vidjeli smo neke stare prijatelje, a i zbližili smo se i s nekim novijima. (Hvala Peđi na idejama, potrošenom vremenu i druženju na šanku, kao i Zvonku za noćni prijevoz nakon što smo otkrili da je informacija o zadnjem autobusu pogrešna za petnaest minuta (ili smo je možda krivo shvatili). Posebno hvala Danijelu koji je na sebe preuzeo zadatak da brine o još dvoje (mentalnih) adolescenata.) Sve to je, vjerujem, dobar razlog za istrpjeti sve eventualne nedaće.

Osim toga, da se razumijemo, konvencija nije bila loša. Samo nam je, da budem iskren, bilo malo dosadno. Kao što sam rekao, RiKon je pretežno gejmerska konvencija s primjesama SF-a; organizatori su dobronamjerni, ali kad se jednom upadne u kolotečinu, teško je iz nje izaći. Ako ste gejmer, bit ćete u raju, a ako niste, bit ćete u manjini (što je u manje demokratskim sredinama sinonim za pakao - ne kažem da je Rijeka takva, samo se preseravam s metaforama). Nakon prvotnih sumnji ima li sve to smisla i treba li uopće potrošiti vikend i cca 300 kuna da bismo se dosađivali u drugom gradu (i, doduše, vidjeli neke stare prijatelje, što je dobar protuargument), zaključili smo da ipak postoji dobitna kombinacija. Rješenje glasi: ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se. Ne, nećemo igrati Magic, i lišajevi imaju svoje dostojanstvo. Ali neka zanimljiva igrica u ruksaku ne bi bila naodmet (možda šokiramo ekipu i donesemo šah, sjeća li se itko te igre? Nešto kao Warhammer ili Civilizacija, samo malo statičnije, s manje figura i na ploči s kvadratićima umjesto heksova ili nepravilnim poljima). Možda privučemo sljedbenike. A možda se, nedajbože, i dobro zabavimo.