SFera
PARSEK
  Parsek br. 71
  Parsek br. 72
MINIJATURA

Slaven Jelenović

FRAKTURA TRENUTKA

Buljim već nebrojeno sati, ili se tako još uvijek kaže. Posljednji rekord, u buljenju postigao sam prije deset godina, u ranom studenom kad sam igrajući neku strategiju potpuno zaboravio na vrijeme. Od tri sata poslijepodne do pet i nešto ujutro frenetično sam klikao mišem, raspoređujući jedinice u napadne i obrambene skupine i ustajao od stola tek da olakšam mjehur. Kad sam konačno legao u krevet, činilo mi se da ću povratiti piksele.

Danas sam uspio nadmašiti taj rekord, ni sličan onom koji me prije desetak godina cijelu noć držao prikovanim za drven stolac. Pozli mi tek kad sam predugo odvojen od konzole, stoga vrlo malo vremena provodim izvan. Čini mi se da slike ulaze od naprijed i spajaju se u percepcijsku cjelinu zvukom sa strane, no doživljaj se ne može odvojiti. Nije moguće zažmiriti i tek slušati ili začepiti uši i prepustiti se slikama. Doživljaj je jedinstven! Ni uglađenost prijema nije ono od čega zastaje dah, već stvarnost u kojoj više ne postoji mjesto na koje moramo čekati. Ne postoje kutovi kamere, neoštra pozadina i nezabilježeni događaji. Ne postoje neuhvaćeni detalji i skrivene stvari. Nema tame, čak ni u unutrašnjosti planete.

Iako tek sad nismo sami, čini se kao da više ne postojimo.

Zapravo je počelo bezazleno; Građevinarstvom i melioracijom pustinja. A danas? Danas je čitava atmosfera, tijelo i leća i prijenosnik. Terra je memorijska kugla, a svi mi radimo na svakodnevnom sjećanju, onom koje se automatski bilježi od priključenja, pa sve do događaja gotovo izblijedjelih iz sinapsi. Postoje i inhibicije, no učenje maglom je višestruko, nepogrešivo, i liječi u vremenu. Raste u prostoru, a prolaznost savlađujemo sam, lomeći paradoksom kruga korisnika/pružatelja informacije unutarnje svemirske milje.

Buljim već nebrojeno vrijeme. No, sasvim je nevažno, pobijedio sam ga pružanjem omagljenim prostorom. U glavi sam i izvan nje, na pepeljari i zidu, ulici, moru, susjednom gradu, državi i kontinentu i atmosferi tek brzinom oka. Činim sve što trebam i sve se manje uzbuđujem nezanimljivim mi sitnicama.

Postoje prijedlozi da se magla proširi i dalje, izvan granica atmosfere i kažu da nije problem. Jednom kad se maglica stane množiti izvan granice planete, prijenosnik trenutka bit će neizmjeran kao i svemir sam. Nije ni trebalo pokušati savladati postojeći vremensko prostorni pravac raketama.

Trebalo ga je samo ispuniti našim svemirom.

Negdje u starom svijetu tek je smiješan nevremenski akvarel proljeća, cigarete čiji dim odlazi kroz otvoreni prostor i tihe, sasvim tihe glazbe. U mojoj kavi galaksija je pješčanih mjeseca. Tamo negdje, navodno sam još uvijek ja.