SFera
PARSEK
  Parsek br. 71
  Parsek br. 72
Dva teleskopa:
POLITIZACIJA SF-a
(1)


Dalibor Perković

ZVJEZDANI ESESOVCI

U stotinjak godina postojanja znanstvene fantastike iskristalizirale su se mnoge definicije koje su pokušale odrediti ovaj žanr i razgraničiti ga od svih ostalih žanrova. Jedna od njih, koja je pronašla čvrsto uporište upravo zbog svoje univerzalnosti, kaže da je SF "žanr ideja". Što to znači? Prije svega se misli na svojstvo koje znanstvenu fantastiku razlikuje od svega ostalog - dok se "glavni tok" književnosti bavio filozofskim preispitivanjima, ljudima koji vode svoje svakodnevne živote i u njima se bolje ili slabije snalaze (uz podžanrove kao što su krimići, vesterni, ratni, ljubavni, špijunski, koji su svi imali svoje zasebne filozofije), SF se bavi(o) znanstvenim idejama: novim svjetovima, novim društvima, novim vrstama života, novim zajednicama, a povremeno i novim - ili drugačijim - stanjima svijesti. Iz ovoga proizlazi da ljudi koji se bave ovim žanrom - bez obzira jesu li bili pisci, urednici, kritičari ili jednostavno fanovi - moraju imati mentalni sklop koji bi bio otvoreniji svim ovim novim idejama, dakle i otvoreniji različitim opcijama postojanja, ma što to značilo.

Iz svega ovoga bilo bi se logično zaključiti da je tipični "SF-ovac" (pisac, urednik, fan...) na neki način liberalniji od ostatka čovječanstva - nazovimo ga prosjekom - koje se ne bavi "naprednim" mislima, ne gleda zvijezde ni neka buduća društva nego svoju svakodnevicu provodi tako da ne diže pogled iz blata i prašine od kojih mu se sastoji život. Bar tako razmišljaju SF fanovi. No, je li to baš tako?

Možda bi najprije trebalo pojasniti što znači "liberalan" i "konzervativan" u smislu svakodnevnog života, bez političkih konotacija. Liberalizam prije svega podrazumijeva oslobađanje čovjeka (ovdje treba razlikovati liberalizam od "neoliberalizma", koji spada u sasvim drugu kategoriju), prevlast individualizma nad grupom i slabije okove društvenih normi koje postoje samo kako bi olakšale međusobne odnose u ljudskom društvu. S druge strane, konzervativizam, u nekoj pojednostavljenoj varijanti, podrazumijeva društvenu hijerarhiju, postavljanje grupe - nacije, vjere ili društvenog sloja - iznad pojedinca, kao i pravila koja sežu dublje i nisu samo jednostavni alati koji trebaju zadržati društvo iznad kaosa. Dakle, nije riječ o nekoj političkoj kategoriji nego jednostavno o psihološkoj karakteristici čovjeka da se u nekim okolnostima, ili pri susretu s nekim problemima, ponaša na jedan ili na drugi način. Uopćeno, može se reći da će liberalnije osobe karakterizirati veća otvorenost prema novim, neiskušanim idejama i iskustvima.

Po ovim kriterijima, a i po mnogim drugima, znanstvena fantastika je sve do šezdesetih godina 20. stoljeća bila dominantno konzervativna. Teme koje su prevladavale u žanru bile su svemirski ratovi, alienska opasnost, ksenofobija, "pravedna borba" protiv zlih tuđinaca koji žele uništiti ili porobiti ljudsku rasu; sve te teme zapravo su ocrtavale stanje duha fandoma u to doba - zli alieni koje treba utamaniti su zapravo bili ispušni ventil za šovinističke i rasističke porive: znalo se tko je nadmoćna rasa, a tko su prljavi majmuni s Beta-Kasiopeje, kao što je i "galaktičko carstvo koje se nadvilo nad planet Zemlju i njegove stanovnike" zapravo bila metafora crvene opasnosti - komunističkog bloka koji je držao zapadni svijet u napetosti i neprestanoj ratnoj psihozi od kraja II. svjetskog rata. Čak i u slučajevima kad se pisalo o "novim društvima", treba malo bolje pogledati koja o kojim i kakvim društvima je bilo riječ: prevladavajuća ideja je da je masa bezumna zvijer koju treba staviti pod kontrolu mudrih vladara, a antologijska misao koja je provlači kroz Heinleinove Starship Trooperse može lijepo ilustrirati duh žanra tog perioda: "Demokratske vlade nisu mogle riješiti probleme i veterani su preuzeli kontrolu." Ukratko, Joseph Campbell (koji je na jednoj tribini zastupao mišljenje da su protivnici ropstva u američkoj povijesti zastupali samo svoje stavove i da crnci zapravo nisu htjeli oslobađanje, što je argumentirao rasnim neredima u Los Angelesu) je sa svojom ergelom rasnih autora u to doba bio neprikosnoveni boss znanstvene fantastike i svatko tko se nije uklapao u takav mentalni sklop mogao je pisati i objavljivati samo po "alternativnim" SF-časopisima koji su bili gurnuti na marginu - u svojevrstan geto unutar geta.

Zanimljiv je primjer iz 1967. godine: Judith Merril, jedna od osnivačica Science Fiction Writers of America, predložila je da ta udruga zakupi oglasni prostor u SF-časopisima kako bi osudila rat u Vijetnamu. Mnogi članovi su se složili, ali mnogi i nisu; smatrali su da se SFWA "ne bi trebala petljati u politiku". Judith Merril je tada predložila da se u oglasima napiše "ovi članovi SFWA se protive američkom angažmanu u Vijetnamu" nakon čega bi slijedili potpisi onih koji se slažu s tom izjavom. Na kraju su se u američkim SF-časopisima pojavila dva plaćena oglasa - jedan koji je osuđivao rat u Vijetnamu, i jedan koji je podržavao američku intervenciju. Tako su među onima protiv rata bili Brian Aldiss, Robert Silverberg, Harry Harrison, Harlan Ellison, Frank Herbert, Larry Niven, dok su rat podržali Poul Anderson, Robert Heinlein, Ann McCaffrey i još neki.

Ovaj primjer pokazuje do koje je mjere išla autokratska zagriženost nekih ključnih pojedinaca žanra toga doba. No, isto tako, to je ilustracija opozicije koja se počela pojavljivati tokom tog revolucionarnog desetljeća. Naime, društvene promjene su pogodile i znanstvenu fantastiku; pojavio se novi val s čuvenom zbirkom "Opasne vizije" Harlana Ellisona koja je u prvi plan izbacila mlade autore koji nisu pristajali na Campbellovo huškačko uredništvo. To je doba iznjedrilo mnoge liberalne autore koji su danas klasici žanra - uz one navedene u prethodnom odlomku i Ursulu LeGuin, Samuela Delanyja, Michaela Moorcocka i mnoge, mnoge druge. Tada se na neki način počela uspostavljati ravnoteža i znanstvena fantastika je polako prešla iz ksenofobične, desničarske, militarističke i tvrdolinijaške književnosti u umjerenije vode, čime se otvorio put i da neki smjeliji i revolucionarniji autori iz mračnog podruma lokalnih fanzina izađu na svjetla žanrovske pozornice.

Međutim, što je s fanovima? Ako su liberalni pisci napokon izgmizali iz mraka i zauzeli mjesto koje im pripada, je li se ista promjena dogodila i u fandomu? Na neki način jest, jer kao što mediji djelomično oblikuju javno mnijenje, tako i SF pisci oblikuju stavove ljudi koji ih čitaju. No, drugo je pitanje do koje mjere će to ići. Tako sam prije nekoliko godina u razgovoru na internet-chatu čuo mišljenje da je "Ursula LeGuin upropastila znanstvenu fantastiku, jer prije nje to je bio čist žanr, a nakon njene pojave svi su počeli s nekakvom teškom književnošću". S jedne strane, možda se ovdje zaista radi samo o jazu između "lake" i "teške" književnosti, između "akcijskog" i "književnog" SF-a. No, to baš nije tako.

Sasvim je logično da fanovi koji više vole lake, akcijske priče i romane čine većinu, zato pogledajmo gdje se na skali između liberalnijeg i konzervativnijeg nalaze takvi fanovi. Pulp je prije svega eskapizam. Osobno sam dvaput pročitao Hubbardov Battlefield Earth - najgore pulpovsko ksenofobično šovinističko smeće kakvo se može zamisliti. Zašto onda dvaput? Pa, prvi put sam ga pročitao iz razloga iz kojeg već ljudi čitaju knjige. Osim toga, dobio sam dobre preporuke, roman je prilično poznat, uz to sam bio srednjoškolac, pa zašto ne? (Zanimljivo, godinama su mi ljudi kojima bih rekao da čitam SF govorili da su jednom pročitali nešto iz toga žanra što su im prijatelji preporučivali kao odličan roman, pa se pokazalo da je riječ o "nekakvoj bezveznoj naivnoj svemirskoj pucačini koju ne bi progutala ni djeca iz vrtića" i da ih upravo zbog toga znanstvena fantastika apsolutno više ne zanima; pogađate, riječ je o romanu Battlefield Earth). Drugi put, puno godina kasnije, došao sam kući umoran od posla, željan odmora, opuštanja i aktivnosti koja neće opteretiti sive stanice koje su već bile na rubu pregaranja. Slučajno je pored mene ležao prvi dio gore navedene knjige. Uzeo sam je u ruku i otvorio nasumice, negdje na sredini, "samo da petnaest minuta isključim mozak, jer u ovom trenutku zaista nisam u stanju raditi ništa pametno". Kad mi se mozak ponovo uključio, prošla su dva dana i upravo sam zatvarao posljednju stranicu druge knjige.

Što ovo dokazuje? Pa, svakako daje jednu definiciju pulpa, a to je da nije riječ o podžanru koji razvija svijest, nego nesvijest. Pulp je san koji se odsanja, nakon čega se konzument probudi i ono što je odsanjano zaboravi. Pulp ne analizira, ne propituje, to je trenutna zabava koja napušta um onog trenutka kad se knjiga ili časopis zatvori. Međutim, znanstvena fantastika je književnost ideja; njezin čitatelj, koji je samom svojom dispozicijom otvoren za različite ideje, lakše će prihvatiti ono što pročita u SF-romanu nego netko tko je usmjeren na "književnost glavnog toka". A kakve se ideje koje se provlače kroz pulp? To su svemoćni, nepogrešivi heroji koji superiorno prolaze kroz sve nedaće samo povremeno stresajući prašinu s ramena. Kao što je Michael Moorcock rekao u jednom eseju: "Heroji nas izdaju. Poštivajući ih u stvarnom životu izdajemo sami sebe. Heroji Roberta Heinleina i Ayn Rand su vječno sposobni, vječno u pravu: oni su sveci i zaštitnici, čarobni roditelji - dok god poštujemo njihova pravila. Oni su spremni prihvatiti posljedice koje bi za nas bile preteške. Oni su 'vođe'."

Može se reći da sve ovo zajedno nema veze s podjelom na ljude sklonije liberalnijim ili konzervativnijim idejama. No, čovjekov um je ovisan o informacijama koje prima iz okoliša, ukoliko su podražaji koje prima iste vrste, onda će se njegovi stavovi i ponašanje nužno prikloniti mentalnom sklopu kakav ti podražaji potiču. Čovjek koji guta svemirske pucačine koje obiluju s jedne strane sposobnim superlikovima koji su uvijek u pravu, a s druge neprijateljima te pratiteljima glavnih junaka čiji je jedini smisao da budu podređeni tom junaku, vrlo će brzo početi to pojednostavljenje projicirati u stvarnost. Najprije će, naravno, sebe staviti u poziciju heroja, no čim mu netko u stvarnom životu odvali šamar i spusti ga nazad na njegovo mjesto, brzo će se povući na rezervni položaj i postati vječiti "sidekick" čija je bogomdana svrha da služi kao pratnja "vođi", da ga sluša, pomaže mu i od njega prima pokude i pohvale. I tako će naš subjekt promatranja - tipični konzument SF pulpa - stvoriti takav stav prema svijetu koji će ga navesti da cijeli život provede tražeći svoje mjesto u hijerarhiji koju je zamislio u svojoj glavi. One za koje pretpostavi da su iznad njega će slušati i diviti im se, dok će one koji, po nekim samo njemu znanim kriterijima, budu ispod njega, nemilice gaziti jer, na kraju, to je njihovo mjesto u hranidbenom lancu. A od iracionalnog poštivanja društvenih autoriteta - ili onih koji se takvima predstavljaju - do pokornog konzervativizma samo je jedan korak. Ideje koje dolaze neće biti ocijenjene po tome koliko su dobre ili loše, već po tome koliko se uklapaju u postojeće stanje stvari - što je konzervativizam u samoj svojoj biti.

Toliko što se tiče pulpa. Kad se uzmu u obzir i ostali autori, kao i vječito prisutni fantasy i horror, stvar se još više pomiče udesno - činjenica je da je tradicija Campbellovog "zlatnog doba" danas još uvijek itekako prisutna u SF-u, između ostalog i zato jer se ljudima ne da čitati "autore koji stalno nešto tamo propitkuju i imaju, sve u svemu, vrlo čudne ideje". Jer, u SF romanima, zna se tko je vođa, tko je sljedbenik, i tko na kraju treba pobijediti.

Netko neupućen pomislio bi da je konzervativizam rezerviran za Amerikance. No, dovoljno je sjetiti se prvih stotinjak brojeva "Future" i nekih uvodnika u kojima su se iznosili u najmanju ruku šovinistički stavovi, kao i nekih domaćih priča gdje se između redova mogla izvući stanovita doza nacionalizma. Kao što je rekao Moorcock, karakteristika je autoritarnog SF-a to što je jednostavno loš, no to nije tako velik problem jednostavno zato jer njegovi čitatelji nikada nisu imali neke visoke kriterije.

Sve ovo nije nikakav dokaz da je SF konzervativan i autoritaran žanr. No, svakako pokazuje da i ova medalja ima dvije strane. Dok sam se pripremao za predavanje na Sferakonu koje sam održao na ovu temu, cijelo vrijeme sam sumnjao koliko uopće ima smisla govoriti o tome da "SF nije strogo liberalan", jer to bi podrazumijevalo da ljudi zaista misle da SF jest liberalan. No, u deset dana između predavanja i pisanja ovog teksta, u nekoliko se razgovora pokazalo da zaista vlada mišljenje, pogotovo među fanovima, da fandom zaista ne čine nekakvi konzervativci koji su spremni marširati "svi u jedan stroj", nego ljudi koji su spremniji nove ideje pretpostaviti tradiciji. Ipak, s obzirom na tradiciju znanstvene fantastike, izgleda da bi bilo logičnije pretpostaviti suprotno, bar dok konkretno znanstveno istraživanje ne pokaže drugačije