"Parsek": Pođimo od samih početaka, poimence s radom na Silmarillionu?

Kay: Moja povezanost s time proizišla je iz toga što je Christopher Tolkien, J.R.R.-ov najmlađi sin, bio oženjen Kanađankom, a naše obitelji su se poznavale. Bio sam mladi student na sveučilištu u Kanadi, pa smo se nas dvojica susreli nekoliko puta kad su Christopher i supruga posjetili njezinu obitelj. Kad je njegov otac umro, a on je imenovan literarnim izvršiteljem koji je imao završiti Silmarillion, on nije želio još jednog akademski obrazovanog čovjeka za zajednički rad, s egom i sukobima koji to prate. Tražio je, a bila je to savršena prigoda učiniti vrlo uobičajenu stvar u akademskim krugovima, bistrog mladog studenta - ili dvoje, troje njih - za zajednički rad. To je bio razlog zašto me Christopher, koji me do tada upoznao, i koji je osjećao da mi može povjeriti rad na papirima svojeg oca, budući su se naše obitelji poznavale, pozvao u Oxford da radim na knjizi.

Govoreći o Tolkienu, nema sumnje kako je njegov rad blagoslov za fantasy žanr. Je li isto tako i svojevrsno prokletstvo, s obzirom koliko je teško izbjeći arhetipove koje je Tolkien postavio?

To je dobro pitanje. Zapravo, kad sam pisao Fionavarsku tapiseriju, koja je izišla u Hrvatskoj, moje metafore su na neki način bile usmjerene protiv svega što sam sagledavao kao loše kopije Tolkiena. Držite na umu, to sam napisao ranih osamdesetih. Većina ozbiljnih pisaca koje zanima fantasy odmicala se u to doba od epskog fantasyja. Radili su stvari poput urbanog fantasyja, drukčijih načina rada s fantastikom, dok se epsko područje činilo prepuštenim oponašanju Tolkiena, a ja sam želio kazati da materijal visokog fantasyja, materijal kojim se Tolkien nadahnjivao - nije ga izmislio, crpio je iz njega - mit, legenda, da se ti materijali još uvijek mogu koristiti na nove i snažne načine.

Stoga se slažem s vama: Tolkien baca dugu sjenu. Na neki način, mislim kako mi je moje iskustvo sa Silmarillionom dalo više samopouzdanja da mogu naći svoje vlastito mjesto u tom svijetu, umjesto da se maknem nekamo drugamo, eda bih pisao drukčiju vrstu fantasyja.

Osim rada na Silmarillionu, što Vas je još formiralo kao pisca fantasyja?

Mit i legenda, ponajviše. K tome, od samih mojih početaka kao čitatelja, središnjim i određujućim dijelom mojeg čitanja i interesa bila je povijest. Posljednjih sedamnaest ili osamnaest godina pišem nešto što ljudi izgleda zovu povijesnim fantazijama, koristeći fantastično kao način gledanja na elemente i razdoblja (uglavnom) europske povijesti. I tako, kad me pitate što je uobličilo moje nagnuće prema fantasyju, bilo bi to zanimanje za mitove i legende, skopčano sa zanimanjem za iznalaženje novog načina gledanja na povijest, za korištenje fantasyja da se to učini.

A sad, neizbježno pitanje; fantasy ili znanstvena fantastika? Kako ih vidite u njihovom međuodnosu, ako međuodnosa uopće ima?

To je pitanje na koje bismo mogli utrošiti sat vremena i nekoliko piva (smijeh). Na neki način, njihova veza je slučajna. Slučaj je u tome što su u Sjevernoj Americi, u doba kad se počelo objavljivati znanstvenu fantastiku kroz kratke priče u časopisima kao što su bili "Weird Tales" i "Amazing Stories", isti urednici koji su objavljivali znanstvenofantastične priče, objavili su i nekoliko fantasy priča. Kad su nakladničke kuće počele izdavati romane, isti urednici su bili uglavnom zainteresirani za znanstvenu fantastiku, ali malo za fantasy. Skoro je slučajno, u povijesti američkog nakladništva, što su dvije forme povezane, jer kad pažljivo razmislite o njima, nema baš tako puno zajedničkoga što bi ih vuklo.

Uvijek sam tvrdio kako je znanstvena fantastika ekstrapolacija koja gleda unaprijed. Uzmite ideju, uzmite neki element, i što bi se dogodilo? Što ako bismo mogli ovo? Što ako bude dvanaest milijardi ljudi na Zemlji? Što ako bismo mogli putovati brzinom svjetla? Što se događa ako zamislite ovo? Za mene, fantasy uglavnom gleda unatrag, u korijen mita i legende i povijesti koje dijelimo. Kako gleda unatrag, govori: čega se želimo sjećati? Što je važno u tim mitovima i legendama, a što mogu staviti u novu priču? Stoga, znanstvena fantastika i fantasy na čudan način gledaju u različitim smjerovima, kad traže svoj središnji poticaj. No, izrekavši sve ovo, dodat ću da bilo tko može, u pet minuta, izvući deset iznimaka od ovoga što sam upravo kazao (smijeh).

Ukoliko fantasy gleda unatrag, znači li to da se radi o eskapističkoj literaturi?

Ni na koji jedinstven način, rekao bih. Tvrdio sam kako je sva beletristika eskapistička, jer kad čitamo dobru knjigu, sa zanimljivim likovima i uzbudljivom pričom, bilo koju vrstu knjige, uvučeni smo u živote tih likova, izvučeni smo iz svojih života, a likovi iz knjige koju čitamo nas zaokupljaju, ili prožimaju. To se odnosi na krimi-nalistički roman, to se odnosi na ljubavni roman, to se odnosi na znanstvenu fantastiku ili fantasy. Oni nisu po tome jedinstveni. Stoga me eskapistička etiketa pogađa, budući je olaka. Za mene, najbolji fantasy je vrsta literature koja nam omogućuje bijeg, uvlači nas u priču da listamo stranice koliko god brže možemo, ali na kraju nas ostavlja s nečim što je jako važno ili relevantno za naše vlastite živote, kao vrsta bijega koja nas dovodi doma.

Može li se ipak tvrditi da je fantasy, u odnosu prema znanstvenoj fantastici, više eskapistička literatura?

Da, ali isto tako pisci mainstreama kažu kako su znanstvena fantastika i fantasy pružaju više eskapizma od njihove književnosti glavnog toka!

Godinama je trajala rasprava oko toga kako je znanstvena fantastika samu sebe nazivala "literaturom ideja". To je pedesetih godina potaklo ogromnu svađu u krugovima koji su pisali znanstvenu fantastiku na engleskom jeziku, između ljudi koji su rekli: moramo pisati koliko god dobro možemo; odnosno, nekih pisaca znanstvene fantastike, poput A.E. van Vogta, koji su govorili da lijepo pisanje predstavlja podilaženje main-streamu: ne pišemo lijepo, mi smo književnost ideja. A ljudi poput Judith Merril govorili su da nema proturječja između toga: literatura ideja može biti i> lijepo napisana. Ponekad mislim da se na ovakav način previše pozornosti pridaje etiketama i kategorijama.

No, vjerujem da jedna stvar jest istinita: fantasy jest podložan oponašanju, elementi fantasyja koje viđate uvijek iznova - odvažni seoski dečko, koji je zapravo kraljević, okuplja pet, ili šest, ili dvadeset šest stamenih sudrugova za putovanje na kojemu se bore s nebrojenim legijama mraka - takva vrsta obrasca može se kopirati, a čitatelji fantasyja doimaju se voljnima kupovati beskrajno ponavljanje takvog čega.

Znanstvenu fantastiku, s iznimkom space opere po uzoru na Star Trek, teže je kopirati, a zato se i slabije prodaje. To je stoga što živimo u doba kad je ponavljanje, samog sebe ili koga drugoga, najbolji način zarade. Stoga je i Hollywood danas sav u nastavcima. Fantasy je lakše ponavljati i kopirati nego što tome tendira znanstvena fantastika.

Kako vidite današnji fantasy? Naime, pišete već preko dvadeset godina, moralo je biti promjena?

Jedna od najvećih promjena jest ta da mainstream danas potpuno uključuje fantasy i znanstvenu fantastiku. Kad su svakodobno najveći filmovi nešto poput Pirati s Kariba 2 ili razne inačice Ratova zvijezda, ili kultna televizijska serija kao Serenity, ideja da popularna kultura prihvaća i prigrljuje fantastično te znanstveno fantastično, predstavlja ogromnu promjenu u odnosu na stanje prije pedeset godina kad su počinjali veliki pisci znanstvene fantastike poput Asimova, Heinleina i Arthura C. Clarkea. Kad je Tolkien napisao Gospodara prstenova, jedva ga je objavio, budući je bio isuviše različit od ičega što je većina ljudi tada čitala. Danas je to u središtu zapadne kulture, pa mislim da je to najveća pojedinačna razlika.

Čini li to Vaš posao pisca lakšim ili težim?

Zapravo, kad gledam na to kao pisac, skoro da nije važno. Još uvijek nastojim ispričati priču koliko god bolje mogu. Kao poslovni čovjek, ako želite, kao netko tko nastoji uzdržavati obitelj pisanjem, lakše je, jer postoji šire potencijalno tržište za moj rad. No istodobno, kao što znate, tijekom nekoliko posljednjih godina moj rad je ponešto na rubu fantasyja, povijesti, književnosti glavnog toka... Stoga, držim da bi najbolji zaključak bio da, kako sve više stvari postaje prihvatljivom književnom formom, ja žanjem korist od toga!

Možete li nam reći štogod o svojim sadašnjem radu i planovima?

Upravo sam dovršio svoj najnoviji roman pod naslovom Ysabel, koji je izišao na engleskom jeziku protekle zime. Kad god dovršim knjigu, uvijek mi treba šest do dvanaest mjeseci prije no što počnem sklapati sljedeću. Želim da iz mene iziđe pristup pisanju prethodnog romana, način na koji sam razmišljao o likovima, način njihovog govora, tako da kad počnem sljedeći, da bude što svježiji i nepročišćen u odnosu na posljednju knjigu. U ovom času nemam na pameti roman i, kad dovršim knjigu, nikad ne znam o čemu će se raditi u sljedećoj. Ako imate dobru ideju, recite mi!

Nadolazeće razdoblje uglavnom će predstavljati poslovnu stranu pisanja. Na turneji sam po mnogim zemljama, radit ću na marketingu i promociji. Trenutačno sam u međurazdoblju pisanja, pa me Vaše pitanje zapravo čini nervoznim, jer me potiče razmišljati da bi bilo bolje započeti novu knjigu (smijeh)!

Najljepša Vam hvala!