Poniranje u ljudsku nutrinu jedna je od tema kojima Tereza barata iznimno vješto. Kao i uvijek, same promjene imaju i svoje reperkusije na međuljudske odnose...

Čovjek je bio prosijed, u četrdesetim godinama, nosio je traperice i košulju. Sjeo je sam za stol na terasi prekrivenoj suncobranom i otvorio novine. Kada je konobarica došla podigao je glavu, ali je istovremeno i malo podigao novine, kao da planira nastaviti čitati umjesto da razgovara s djevojkom.

"Izvolite", rekla je konobarica.

"Imate li toplu čokoladu?"

"Da, imamo nekoliko okusa", rekla je i nabrojila ih.

Klimnuo je glavom. "Može kokos." U trenutku dok je to govorio rukama je okrenuo stranicu novina i malo nakrivio glavu, kao da čita sljedeći članak.

Konobarica je također klimnula i počela se okretati. "Samo tren", dodao je on. "Donesite nam i čašu vode."

Dvostruke je najlakše prepoznati po očima. Zjenice su im veće i izdužene. U stvari su sastavljene od po dvije odvojene zjenice koje većinu vremena gledaju u istom smjeru, ali imaju mogućnost odvajanja. Ljudima se ponekad čini sablasnim ako se dogodi da razgovaraju s nekim od Dvostrukih i primijete da, dok jedna zjenica gleda u njih, druga luta pogledom negdje iza sugovornikovih ramena. To znači da samo jedna svijest sudjeluje u razgovoru, a druga se bavi nekom drugom mišlju.

Otkad je bio dijete, Bruno je želio postati Dvostruki. Bilo je to nešto slično Supermanu, Hulku ili Čovjeku Pauku - mogućnost da budeš dvije osobe istovremeno i da budeš snažan za dvojicu. Samo, ovo je bilo doista moguće.

U početku se pitao otkuda dolazi ona druga svijest. Objasnili su mu da ne dolazi niotkuda jer to nije neka druga, izvanjska svijest, nego da se ona koja već postoji u čovjeku jednostavno razdvoji u dvije.

Kada je pitao jesu li te dvije tada manje od one početne, ispričali su mu priču o konopu i brodu.

Ljudska svijest je kao debeli, isprepleteni konop kojim je vezan brod. Sastavljen je od puno niti, slojeva upletenih jednih u druge. Puno je deblji nego je potrebno da bi se vezao brod kojega drži. Iako, drži ga samo s jednog kraja pa je ponekad nestabilan.

Brod predstavlja ljudsko tijelo, osjetila, mišiće, čak i znanje. Sve ono što je ograničeno fizičkim zakonima i vremenom koje čovjek ima za stjecanja iskustva. On se ne može povećati niti razdvojiti na dijelove. Konop se može. Toliko je bogat nitima, da je i njegova polovina još uvijek vrlo čvrsta i slojevita - sada postoje dva komada konopa i svaki od njih je više nego dovoljan da bi se vezao onaj isti brod. Samo postoji jedna razlika - brod je vezan s dva kraja i sada je neizmjerno stabilniji i čvršći.

A niti koje čine jednu ljudsku svijest - njih nije teško uočiti. Jedan te isti čovjek može biti mrzovoljan vozač u gradskoj gužvi, romantičan ljubitelj muzike, strastveni navijač u sportu, brižan kao roditelj ali nemaran u plaćanju računa. U toku samo jednog dana, te niti se isprepliću bezbroj puta. Neke rijetko dolaze do izražaja, neke su sasvim potisnute, ponekad se stare gube, često nastaju nove. Ljudi su slojevita bića.

Oni koji uspiju svojom voljom razdvojiti svijest na dva dijela, u ogromnoj su prednosti - kao znanstvenici, umjetnici, filozofi, čak i kao sportaši... Bilo koji životni problem je lakše savladati kada si ga u stanju sagledati s dvije točke gledanja, umjesto s jedne.

Bruno je ležao na travi. U parku je bilo tiho, malobrojni ljudi koji su bili ovdje uživali su u proljetnom suncu i tišini. Kada bi gledao gore, prema nebu, činilo mu se da je sam na svijetu. Iako, nije bio siguran hoće li ikada više ponovno biti sam.

Kada bi se sasvim opustio, na trenutak bi mogao osjetiti da postoje dva "njega". Učinilo bi mu se to prirodnim, kao što postoje dvije ruke i dva oka. Na trenutak bi na neki način prestao postojati - umjesto njegovih, Bruninih misli, počela bi postojati dva odvojena tijeka razmišljanja.

Bio je svjestan da istovremeno, ali odvojeno, razmišlja o mekoći trave na kojoj je ležao i o ručku na kojega je uskoro planirao otići. Onda je ona druga svijest potaknula prvu na razmišljanje o hrani. Započela je kratka unutarnja rasprava. Pizza, kantina na poslu, riblji restoran. Jučer je jeo pizzu, nije dobro pretjerivati s nezdravom hranom. Restoran je skup. Dakle, kantina na poslu i to po mogućnosti nešto od povrća.

Kad je otvorio oči, sa zaprepaštenjem je shvatio da prvi puta u životu nije sam donio odluku o tome što želi jesti. Bio je uznemiren i preplašen tom spoznajom.

Izvadio je mali uređaj iz džepa. Svjetlila je poruka od Marine. "Čekam te večeras ispred kazališta." Nije odgovorio, preoblikovao je zaslon u ogledalo i pogledao vlastito lice. Oči su izgledale normalno, zjenice nisu promijenile oblik.

Trenutno je bio siguran u to da osjeća samo jednu jedinu svijest. Nakon malo razmišljanja, promijenio je odluku o ručku. Kupit će si sendvič na kiosku, nema vremena za kantinu jer se odlučio na hitan posjet k svojoj liječnici. Brzo, dok joj nije završilo radno vrijeme.

Sat vremena kasnije ležao je u ordinaciji, s instrumentima na čelu i sljepoočnicama.

"Hvala što ste me primili ovako preko reda", rekao je liječnici.

"Nema problema, vi ste mi stari pacijent", rekla je doktorica zadubljena u monitor. Nasmiješila se i dodala: "Mislim da ću imati dobre vijesti kada skeniranje završi."

Nekoliko minuta kasnije rekla je razdragano: "Razdvajanje je definitivno počelo. Čestitam, konačno se događa! Nakon toliko godina rada - stvarno mi je drago zbog vas."

Skinula je instrumente s njegove glave i Bruno se polako uspravio na ležaju. "Jeste li sigurni?", pitao je zbunjeno.

"Sasvim sigurna. Iako će trebati par mjeseci da se stabilizira." Pogledala ga je sa širokim osmjehom i rekla: "Čestitam!"

Sjedio je neko vrijeme šutke. Razmišljao je o tome kako je, dvije godine ranije, ustao sa istog ležaja s gorkim ukusom razočaranja. "To nije fer", rekao je. "Zašto nije ranije otkriveno? Uložio sam godine priprema u ovo i sada mi kažete da imam genetsku anomaliju?"

"Žao mi je, Bruno", rekla je liječnica. "To ne spada u rutinske pretrage, samo nekoliko promila ljudi rađa se s takvom anomalijom. A kod vas je do sada sve išlo besprijekorno."

Bruno je sjeo na stolicu i stavio lice u dlanove: "Za pola godine sam trebao postati Dvostruki. To je moj san i želja još otkada sam bio dijete. Ne mogu si uopće zamisliti drugu vrstu života."

"Morat ćete, Bruno. Morat ćete naći drugi smisao, drugi cilj. Doduše, postoji teoretska mogućnost da vaš um kroz neko vrijeme prevlada anomaliju i dopusti razdvajanje. Ta mogućnost je vrlo mala i ja vjerujem da je puno bolje da nastavite živjeti nego da čekate da se dogodi čudo."

"Ne brinite, ja ne vjerujem u čuda." Maknuo je ruke s lica i zurio u zid. Osjećao se vrlo malen, običan i usamljen.

Kolege u institutu bili su vrlo suosjećajni. Pokušavali su ga utješiti: "Bruno, možeš biti uspješan fizičar i ako ne postaneš Dvostruki. Već si do sada puno postigao."

On je slegnuo ramenima. Statistički gledano, 90 posto ljudi koji postižu značajnije uspjehe u znanosti su Dvostruki. Jedna, usamljena svijest, ne može se mjeriti s logičkim sposobnostima dvostruke.

Mladen, njegov suradnik i mentor, pogledao ga je svojim dvostrukim zjenicama: "Nije to kraj svijeta. Pokušaj naći pozitivnu stranu, Bruno. Neke druge stvari će ti biti dostupnije."

"Koje stvari? Ništa mi nije bilo tako važno kao ovo."

"Ima ih puno - na primjer, znaš da mi baš nismo uspješni u traženju partnera i zasnivanju obitelji. To će ti biti lakše ovako."

"Nedostaje li to vama, Mladene - jeste li usamljeni zato što se niste oženili?"

Mladen je šutio nekoliko trenutaka, a onda je odgovorio: "Ne, nismo usamljeni. Mi smo dovoljni sami sebi."

Bilo je teško prihvatiti da neće moći postati Dvostruki. Bruno je šetao satima po parku ili šumi i razmišljao o tome kako je uzalud uložio godine rada.

Nakon nekoliko mjeseci izgubio je posao. "Znam da ti je teško i svi suradnici su bili strpljivi s tobom, ali bolje će biti da ipak potražiš neko drugo radno mjesto", rekao mu je direktor nasamo, u svome uredu.

Bruno je bio zbunjen. "Rekli ste mi da mogu raditi u institutu i ako ne postanem Dvostruki. Uostalom, samo trećina zaposlenih su Dvostruki."

"Nije uopće u tome stvar, Bruno. Ti bi i ovako mogao dati veliki doprinos. Ali problem je u tvojoj motivaciji za rad. Izgubio si volju, ne ulažeš kreativnost niti sposobnosti koje imaš, udaljio si se od kolega. Ako se to jednoga dana promjeni, dobrodošao si natrag. Za sada, mislim da je bolje da negdje drugdje počneš iz početka."

Zaposlio se kao prodavač, zatim kao recepcionar, ali nije bio u stanju dugo zadržati posao. Nakon toga je proveo pola godine kao nezaposlen, da bi na kraju našao posao kao novinar u jednom časopisu za fiziku i matematiku. Bio je to kreativan i istraživački rad, ali puno manje zahtjevan od ovoga u institutu. Bruno je zavolio svoj novi posao.

Upoznao je Marinu, vozačicu dostavnog vozila. "Drago mi je da nisi postao Dvostruki", rekla je ona. "Uspješan znanstvenik ne bi htio izlaziti s običnom vozačicom."

Dvije godine nakon razočaravajućeg saznanja, Brunov život je konačno ponovno dobio smisao. Imao je posao, djevojku, novi hobi. Shvatio je da može biti sretan i bez da postane Dvostruki. I baš je tada, u tom trenutku, otkrio da je njegov um odlučio prihvatiti razdvajanje svijesti.

Bruno je udahnuo duboko. "Htio sam vas nešto pitati", rekao je liječnici koja je stajala kraj njega.

"Da, što?"

"Jeste li vi ikada željeli ili pokušali biti Dvostruka?"

"Nisam."

"Zašto? Moglo vam je pomoći da budete uspješnija liječnica."

"Da, svakako bi mi pomoglo što se tiče struke. Ali opet, u mojoj profesiji to može i smetati - neki ljudi se nelagodno osjećaju pored Dvostrukih. A osim toga, ja sam vrlo društvena osoba. Da sam postala Dvostruka, toga bih se, bar dijelom, morala odreći."

"Ja sam se u zadnje vrijeme počeo baviti s nečime, o čemu nikada nisam razmišljao. Počeo sam jahati - mislim da je to prekrasan sport."

Liječnica je završila s očitavanjem. Podigla je glavu i nasmiješila se vedro: "Mislim da ćete se morati odreći tog sporta."

"Zašto?"

"Zato što životinje uznemiruje dvostruka svijest."

"Možete li zaustaviti razdvajanje?", pitao je iznenada.

"Zaustaviti? Ali zašto, zaboga? Pa zar to nije ono što ste željeli."

"Je. Ali ne želim to više."

"Bruno, molim vas, pa nećete valjda odustati od životnog sna zato što ste se počeli baviti jahanjem?"

"Ma, nije samo zato. Imam djevojku. Imam druge životne ciljeve."

"Pa što onda? Mislite da će vas djevojka prestati voljeti?"

Bruno je odmahnuo glavom: "Nije tako jednostavno. Ne mogu objasniti zašto, ali želim da prekinete razdvajanje, i to što prije, dok je još moguće. Molim vas."

"Bruno, ne želim to učiniti. Znate da postoji rizik od oštećenja mozga."

"Znam da je taj rizik vrlo mali. Ali uostalom, prihvaćam ga i potpisat ću to ako treba." Sjedio je na rubu ležaja, čekajući. Očekivao je da će liječnica vratiti instrumente na njegovo čelo, da će početi mjeriti i pripremati postupak. Međutim, ona se nije niti pomakla. Gledala ga je neko vrijeme šutke, a onda je rekla: "Neću to učiniti. Niste sada u stanju racionalno razmišljati i poslije će vam biti žao."

"U stanju sam razmišljati. I siguran sam da to želim."

Odmahnula je glavom: "Ne, Bruno."

Ustao je s izrazom razočaranja i ljutnje ne licu: "Potražit ću onda drugog liječnika." Krenuo je prema vratima brzim koracima.

"Čekajte!"

Okrenuo se s nadom. "Gledajte", rekla je doktorica, "imate vremena još nekoliko dana. Voljela bih da razmislite i prekosutra mi javite što ste odlučili. Ako tada još uvijek budete htjeli da prekinem razdvajanje, učinit ću to, obećavam."

Razmislio je nekoliko trenutaka, a onda rekao: "U redu. Vidimo se prekosutra."

Vani na ulici već se počelo mračiti. Koračao je polagano, razmišljajući. Bio je još uvijek siguran da ne želi razdvajanje svijesti. Ali shvatio je da je odgađanje od dva dana doživio kao olakšanje.

Sjetio se da ima dogovoren susret s Marinom. Požurio je, preplavljen iznenadnom radošću. Nije ga toliko veselilo to što će vidjeti nju, koliko to što je znao da će provesti običnu večer, kao obično ljudsko biće.

"Ako želite znati kakav je osjećaj biti Dvostruki, pokrijte rukom jedno oko i provedite neko vrijeme tako. Svijet oko vas neće se promijeniti, ali promijenit će se način na koji ga vidite. Vidokrug će vam se smanjiti, stvari će postati plošne i izgubit ćete osjećaj za udaljenost. Pokušajte hodati po stepenicama - otkrit ćete da ste nestabilni na nogama i da vam treba oslonac da ne izgubite ravnotežu. Nakon što ste se donekle navikli na gledanje jednim okom, maknite ruku i pogledajte svijet ponovno s oba oka. Steći ćete približnu predodžbu o tome kako je to biti Dvostruki."

Umjesto da prati predstavu u kazalištu, Bruno je razmišljao o Mladenu i o načinu na koji je on ljudima ponekad odgovarao na pitanje: "Kako je to biti Dvostruki?"

Zatvarao je naizmjence jedno, pa drugo oko i promatrao glumce kako se kreću po pozornici. Nije primjećivao nikakvu razliku. Na kraju ga je zaboljela glava pa je zatvorio oba oka.

Kada ga je kasnije Marina upitala kako mu se sviđala predstava, odgovorio je: "Dobro je bilo."

"Zašto nisi pratio? Nešto te muči?"

Slegnuo je ramenima: "Htio sam te nešto pitati."

"Što?"

"Jesi li ikada imala u životu neki cilj - mislim baš neku stvar koja ti je jako, jako važna i prema kojoj je sve drugo nevažno."

"Nisam nikada razmišljala o tome. Završiti školu, naći posao, valjda. Ne, nisam nikada imala nešto tako kao tvoj neostvareni cilj da budeš Dvostruki."

"Ja mislim da je lakše živjeti kada nemaš takav cilj. Slobodniji si, opušteniji. Možeš uživati u malim stvarima. Imati veliki cilj pred sobom je kao da se moraš popeti na planinu i ne vidiš ništa oko sebe jer stalno zuriš u njezin vrh. Ne bih to nikada shvatio da sam uspio postati Dvostruki."

Marina se nasmiješila. "Znači, drago ti je što to nikada nećeš postati?"

Klimnuo je glavom i nešto promrmljao umjesto odgovora, a zatim je čvrsto uhvatio za ruku.

Bruno je ležao na travi. Iznad njega je bilo čisto nebo prekriveno zvijezdama. Bilo mu je malo hladno, ali to mu je godilo. Fizički osjet hladnoće pomagao mi je da svijet izvan njegovog uma doživi stvarnijim. Zbog toga ga je onaj u njegovom umu manje plašio.

Otpratio je Marinu kući i došao ovamo da bude sam. "Reci mi što te muči," pitala je prije nego su se rastali.

"Pričat ću ti drugi puta. Moram donijeti jednu odluku, ali moram to napraviti sam, ne možeš mi pomoći."

Misli su mu lutale. Na trenutak je vidio samog sebe kao srednjoškolca, nervoznog hoće li proći prvo testiranje kod psihologa. Prisjetio se koliko je bio sretan kada je dobio rezultate. "Čestitam, napravio si prvi korak!", rekao mu je mentor kada su stigli rezultati.

Sjetio se kada je diplomirao fiziku i dobio željeni posao u institutu. Znao je da ga ne bi primili da u životopisu nije napisao da radi na razdvajanju svijesti.

"Može li se reći da smo trojica u ovoj prostoriji?", pitao je Mladena prvog radnog dana.

"Može. A za nekoliko godina bit ćemo četvorica," odgovorio mu je stariji kolega i namignuo okom s dvostrukom zjenicom.

Vidio je sebe na konju, kako jaše zemljanom stazom kroz šumu. Mogao je osjetiti grančice kako mu zapinju za odjeću i čuti odzvanjanje kopita na utabanoj zemlji. Konj je kaskao u umirujućem, harmoničnom ritmu. Osjećao je disanje životinje i napinjanje mišića.

Shvatio je da je na trenutak zadrijemao. Otvorio je oči i zagledao se u zvijezde iznad sebe. Osjećao je čežnju za običnim, jednostavnim životom. Za time da ostane obično, jednostavno ljudsko biće, koje živi za jednostavne životne radosti, bezbrojne kao i zvijezde koje svjetlucaju iznad njega.

Promatrao je zvijezde dugo vremena. Iako je prepoznavao sazviježđa, pojedinačne zvijezde su se činile jednakima. Uhvatio je samog sebe kako radi ono što je znao činiti dok je bio dijete - pogledom tražiti najveću. Nekakav centar, cilj kome će usmjeriti pogled. Nije uspijevao pronaći najveću zvijezdu i polako se počeo osjećati izgubljen ispod bezbrojnih zvjezdica. Zatvorio je oči.

Kad ih je ponovno otvorio, shvatio je da je tražio najveću jer je u stvari želio pronaći svoj cilj. Nešto veliko, veće i važnije od zvjezdica - što je tražio većinu života, a onda naučio prestati tražiti.

Tražio je svoju planinu, mjesto na koje se tako dugo pokušavao popeti. Ali ovaj puta, nije se trebalo penjati. Cilj je bio pred njim, samo jedan korak dalje. Trebao je samo zatvoriti oči, prepustiti se i pustiti da vrijeme prođe.

Kada bi se koncentrirao, mogao je osjetiti razdvajanje vlastite svijesti. Trajalo bi kratko, samo nekoliko trenutka. Ali znao je da će to vrijeme postajati sve dulje, dok se svijest konačno ne razdvoji.

Nije više bio siguran što želi - opustiti se i promatrati tisuću zvjezdica na nebu iznad sebe, ili pronaći onu najsjajniju. Ležao je zatvorenih očiju.

Onda je shvatio da te noći ne mora učiniti ništa. Umjesto da donese najveću odluku svog života, mogao je nastaviti ležati na travi. Mogao je ležati cijelu noć, držati oči zatvorenima i prestati promatrati zvijezde. A odluku je mogao donijeti i sutra. Ili prekosutra... Osjetio je olakšanje.

Ležao je tako dugo vremena, sve dok nije zadrijemao. Probudila ga je hladnoća, trgnuo se i otvorio oči. Zagledao se u nebo - vidio je iste zvijezde kao i prije, ali sada su mu se činile sjajnijima i razumljivijima. Mogao si je lakše predočiti koliko su udaljene od njega. Učinilo mu se da ih je do sada gledao jednim okom, a ovo je trenutak u kome je maknuo ruku i pogledao ih s oba. Shvatio je da mu se svijest razdvojila na trenutak i osjetio se sretnim zbog toga.