Kad se priča o fantasyju, mnogima odmah na pamet padnu vilenjaci, patuljci, pa oni simpatični stvorovi dlakavih nogu... Ili barem zmajevi. No, pogledajmo radije kako se susreću dobro istražena povijest, internetska tražilica, zagonetni putnici kroz vrijeme, duhovnici i vojske... Ovo je Brunina (nema veze s likom u prethodnoj priči Tereze Rukober, valjda) prva priča ovdje, a inače uwebljuje "Parsek" na adresi: http://parsek.blog.hr

Bruno Nahod
POSLJEDNJA BITKA

Ponukan lošim vremenom i još lošijim programom na televiziji, konačno sam se bacio u istraživanje rimskih bitaka na području moderne Hrvatske. Ideja da napišem priču alternativne povijesti na temelju nekog važnog događaja iz prošlosti već mi se dugo motala po glavi. Stvarno pisanje sam odgađao iz jednostavnog razloga, nisam želio ponovno čitati knjige o događajima koje sam morao učiti na fakultetu. Nekako kad čovjek dobije tu potvrdu da je pametan, dobro možda ne pametan, ali barem obrazovan, obuzme ga taj predivan osjećaj da ne mora (i neće) više učiti.

Današnja je dosada, valjda, potaknula neki unutarnji glas koji me natjerao da se uhvatim u koštac s povijesti i pronađem onu savršenu ideju koja će se pod mojim prstima pretvoriti u odličnu priču. Granicu sam ipak morao negdje podvući; knjige neću dirati, neka uživaju u zasluženom odmoru i u miru skupljaju prašinu.

Nakon dva-tri sata iščitavanja šturih povijesnih činjenica i gotovo cijele kutije cigareta, entuzijazam mi je rapidno gubio na obujmu. Centurion ovaj pobijedio nekog bezimenog onog, malo Ilira, malo Germana, još manje Slavena. Sve u svemu ništa, barem ništa zanimljivo.

Paleći novu cigaretu kliknuo sam na posljednji članak na ovoj stranici Googla: "The Battle of Mursa Major". Otvoreni tekst nudio je, slično kao i prethodni, opis bitke u tri bljedunjave rečenice; "Bitka kod Murse; 351. g. Konstancije II pobijedio uzurpatora Magnecija, nakon što je Silvan, tribun u uzurpatorskoj vojsci prebjegao na "pravu" stranu. Nakon bitke, osječki se biskup kleo na majčine oči da su mu anđeli najavili veliku Konstancijevu pobjedu u ime kršćanstva."

Još jedna slijepa ulica, šteta što bitka nije Major umjesto Murse. Taman sam krenuo ugasiti preglednik i ipak dati priliku televiziji, kad me dubok hladan glas sledi usred pokreta.

"Znaš, Bruno, nisu baš sve činjenice zapisane u povijesnim spisima!"

Nejasna silueta klizećim pokretom beskrajno polako izađe iz tame ugla sobe i poprimi malo, ali samo malo jasniju konturu.

Sleđen od straha i nevjerice, glupavo sam buljio u nepoznatog gosta, usta otvorenih poput ulaza u tunel.

Stranac se nasmije i očinskim me glasom upozori: "Diši, mozak lakše radi kad mu je kisik dostupan!"

Nesvjesno sam ga poslušao i udahnuo duboko. Mucajući sam promrmljao: "Tko ste vi? I što radite u mojem stanu?"

Ignorirajući moje pitanje, nepozvani gost pomakne veliku fotelju i sjedne do prozora nasuprot mene: "Nego, pišče, nećeš li ponuditi gosta čašom vina da se osvježi nakon dugog putovanja?"

Još uvijek gutajući knedle, odmahnuo sam glavom: "Nemam vina. Pivo?"

Zagonetni posjetitelj iskrivi lice u kiselu grimasu: "Pivo! Pobogu, pa zar još netko na ovom šugavom svijetu pije tu barbarsku pišalinu? Ne, ne, nećemo piti pivo ove večeri."

Tada je gost napravio nešto što me uvjerilo da ću, ako preživim, imati odličnu ideju za priču. Ispružio je ruku kroz staklo prozora i nakon par trenutaka izvukao prašnjavu bocu, očito crvenog vina i dva bogato ukrašena srebrna kaleža. Posložio je sve uredno na stolić i, zadovoljno klimnuvši glavom, do vrha napunio krvavo crvenom tekućinom oba kaleža. Otpivši veliki gutljaj, gost odloži kalež na stol i baci nehajni pogled prema, očito mojem, vinu: "Pivo. Svašta...", promrmlja. "Dakle, gdje sam ono stao? Ah da, bitka kod Murse. Prekrasan grad, jesi li bio kada? Ne? Šteta. Dakle, stvari koje pišu u povijesnim knjigama i na tom tvom stroju nisu baš potpuno točne..."

Trenutak, dok je gost zamišljeno pogledao kroz prozor, iskoristio sam da otvorim novu kutiju cigareta i zapalim zasigurno ne zadnju cigaretu ove noći. Gost se polagano okrene i započne neobičnu pripovijest.

Valent, biskup od Murse, sjedio je u velikoj drvenoj stolici, ukrašenoj crvenim baršunom i rezbarijama. Gledao je s nevjericom u vražju spodobu kako pregledava njegove stvari i zlokobno se smješka. Disao je duboko i svakim izdahom stisnuto mu je grlo proizvodilo nekontrolirane cvileže straha. Znoj mu se slijevao preko debelih crvenih obraza, kapljice slane guste tekućine kao da su namjerno pratile mrežu plavih kapilara.

Gost podigne srebrni kalež i otpije veliki gutljaj začinjenog vina. Glasno cmokne i kroz smiješak se obrati svom sugovorniku: "Valente, Valente, nije tebi ni toliko teško, sve to dijeljenje Božje pravde dobro se isplati. Ponekad pomislim da sam odabrao pogrešnu stranu."

Valent se nervozno promeškolji na stolici i rukavom prošivanim zlatnim nitima obriše znoj s čela: "Ne mogu se požaliti. Iako je Božje djelo samo po sebi dovoljna nagrada, ovaj pastir našeg Gospodina ponekad prihvati kakav milodar griješnika..."

"Dobri Valente, ne moraš na mene trošiti svoje slatke laži. Ostavi takve priče za svoje stado. A koliko su milodari skromni, vidim i sam. Toliko si izmučen svojom skromnosti da jedva hodaš, a sve ovo zlato u koje si se obavio je samo veličanje Njega?"

Valent je nervozno gnječio svoje tuste prste obložene zlatnim prstenjem i oborenih vjeđa pogledavao u neobičnog gosta. Nešto je neobično u njemu, kao da nije zapravo tu. Kao da mogu vidjeti kroz njega, pomisli i nastavi na glas: "Ne znam na što mislite. Ovo nije moje privatno vlasništvo, sve to pripada Gospodinu, a ja sam samo privremeni..."

Gost ga prekine usred rečenice žustrim pokretom ruke, a onda ustane i odmakne zavjese s velikog prozora, pustivši svjetlo u raskošnu prostoriju. Oči biskupa, iscrpljene od alkohola i neprospavane noći, zasuze se od nenadanog napada svjetla. Cijela mu se prostorija zamuti i tek nakon nekoliko gotovo nekontroliranih treptaja uspije istjerati suze iz očiju. Bacivši pogled kroz prozor, gost otpije gutljaj vina, okrene se prema Valentu i zlokobno se nasmiješi. Vitka silueta jednostavno odjevenog muškarca ocrta se na svijetloj pozadini, mjestimično gubeći konture. U treptaju oka stvori se ispred Valenta koji je sad već bio bolesno blijed.

"Biskupe dragi, meni nećeš zamazati oči svojim propovijedima, ja točno znam što radiš i kakve su vrste milodari koje tako nevoljko primaš."

Gost se unese Valentu u lice toliko blizu, da se biskupu pogled ponovno zamutio: "Zato šuti i slušaj što govorim, jer ćeš imati samo jednu priliku da ne završiš tamo gdje si, svojim ovozemaljskim služenjem Gospodina, zaslužio." Silueta nestane i pojavi se, gotovo potpuno prozirna, u stolici nasuprot znojnog biskupa.

"Odlično, vidim da mi sad posvećuješ svoju pažnju. Biskupe, imam jedan poslić za tebe. Udovoljiš li mi, bit ćeš obilno nagrađen i tvoje će se ime tisućljećima spominjati u povijesnim spisima. Slavit će te kao najvećeg biskupa kojeg je ova zabit ikad imala. A ako sve prođe po planu, možda tvoj Bog zažmiri na tvoje grijehe. Ako ne, tisućljećima ćeš umirati u teškim mukama, da bi, kada konačno umreš, završio u onim mukama koje ti je taj tvoj Bog zacijelo već odredio..." Gost cmokne usnama, zlokobno se nasmije i dovrši potpuno tiho: "Kod mene."

Poprimivši ponovno čvrstu formu, gost obliže tanke usne, nagne se preko stola i takne Valenta prstom po čelu. Zasljepljujuća bol presječe mu dušu poput munje i na beskrajno dugi trenutak prikaže mu djelić sudbine. Boreći se s grčevima, Valent polagano otvori oči i promuca: "DA! Da. Da... b... b... biiilo što. Samo nemojte da se bol vrati."

Gost, sada s izrazom lica koji Valenta podsjeti na iskrenu dječju radost, razvuče usne u osmjeh i veselo prošapće: "Odlično, Valente, odlično. Znao sam da mogu računati na tebe. Slušaj, morat ćeš..."

Velika siva kobila uz njisak se zaustavi zavitlavši prašinu oko Silvana i Jana. Omanji tamnoputi izvidnik spretno skoči iz sedla i ostavi konja neka se brine sam za sebe.

"Tribune!", obrati se Silvanu, pokušavajući dubokim disanjem smiriti tutnjanje srca u prsima, te samo klimanjem glave pozdravi Jana. "Promatrači su primijetili kretanje trupa na sjevernoj strani rijeke. Dvije cijele legije i tri puta deset tisuća plaćenika."

Silvan se zagleda prema rijeci i zamišljeno odmahne glavom: "To me ne zanima. Koliko imaju onih prokletih anđela?"

"Ne znamo. Još ih nisu prizvali", nervozno se premjesti s noge na nogu: "Sutra će doći do rijeke, najvjerojatnije će ih prizvati odmah zorom."

Ne skidajući pogled sa žarko narančaste kugle na obzoru, Silvan cmokne jezikom. Izvidnik se nervozno promeškolji i uputi upitan pogled Janu. Ovaj samo klimne glavom i izvidnik se velikim skokom nađe ponovo u sedlu i odmah odgalopira iz kampa. Približivši se tribunu, Jan mu stavi ruku na rame: "Silvane, sve je u redu, svi znaju svoj posao. Nema razloga za brigu."

"Šamani?"

"Šamani su spremni. Scota je noćas prijavila nekakve manje probleme s demonima, ali uvjerila me da je danas sve u redu." Uopće me ne sluša, pomisli, nikad ga nisam vidio ovakvog. "Tribune, nema razloga za brigu. Njihov je bog premlad da bi uspio poraziti naše bogove i demone. Sumnjam da će uspješno sazvati dovoljno anđela, ako želi da budu jaki. Sigurno ne dovoljno da bi nadvladao našu moćnu silu!"

Silvan samo klimne glavom i nastavi gledati u daljinu. Jan makne ruku sa zapovjednikovog ramena i polako se okrene prema krugu vojnika oko vatre. Osim ako ti znaš nešto što mi ostali ne znamo, pomisli.

"Jane, pošalji mi Scotu u moj šator."

"Odmah!" Jan pogledom odabere jednog vojnika iz kruga i ovaj odmah otrči prema malom šumarku u kojem se nalazila većina šamana. Miris pečene slanine ispuni Janove nosnice, a brundanje iz trbuha podsjeti ga da još nije doručkovao. Sjedne na poveću kladu pored vatre i nožem odreže komad vruće slanine, zamota je u pogaču i zagrize. Bacivši još jedan pogled prema tribunu, zamišljeno odmahne glavom.

Bljedunjava prilika odjevena samo u ritualne crteže i omanji komad kože oko pasa uđe u trobrodni šator i zatrepće kapcima, pokušavajući priviknuti oči na tamnu unutrašnjost. Nakon par sekundi, ugleda tribuna kako sjedi za stolom, zamišljeno gledajući u komad žutog papira: "Tribune?"

Silvan naglo digne pogled i iznenađeno reče: "Ah, Scota! Sjedni, molim te. Vina?"

"Hvala. Tražili ste me?" Scota dohvati vino i nekušano ga ostavi ispred sebe na stolu.

"Jan mi je spomenuo nekakve probleme s demonima. Nadam se da je sada sve u redu?"

"Da. Iz nekog razloga keltski demoni nisu odgovarali na prizivanje. Na trenutak mi je izgledalo kao da je došlo do nekakve promjene u panteonu." Scota napravi pokret rukom, kao da će posegnuti za kaležom, ali se predomisli i nastavi: "Ne, tribune, ne znam što se zapravo dogodilo. Sada je sve pod kontrolom."

Silvan ju je pažljivo promatrao, pokušavajući probiti mrtvu, bezizražajnu masku i uhvatiti kakvu naznaku osjećaja. No, Scota je bila potpuno hladna i savršeno samouvjerena kao i uvijek. Ponekad me ti šamani plaše, pomisli. Kad bih barem mogao znati što se sve kuha iza tih hladnih očiju. "U redu. Sutra krećemo u napad. Tri sata prije zore želim potpuni izvještaj."

Scota ustane od stola, klimne glavom i krene prema izlazu.

"Scota!", Silvan je zazove. Šamanka se okrene i, podigavši obrvu, uputi mu upitan pogled.

"Čuvaj se sutra, imam osjećaj da nešto nije u redu, kao da... Nema veze, samo pripazi."

Na trenutak mu se učini kao da je smiješak preletio punim usnama mlade šamanke, a u očima zabljesnula iskra simpatije. Vrata šatora se otvore i Scota nestane u prozoru svijetla. Tako mlada, a toliko breme nosi. Svi ti mladi životi vise na niti, a ja sam taj koji će najvjerojatnije tu nit presjeći. O Mitra, daj mi snage...

Ponoć ga je našla nad stolom, provjeravajući grube karte uz slabo svjetlo dotrajale svijeće. Odjednom ga preplavi osjećaj da ga netko gleda. Brzinom neočekivanom za čovjeka njegove velike konstitucije, Silvan izvuče mač iz korica i naglo se okrene, sijekući zrak na mjestu gdje je trenutak prije stajao tajanstveni promatrač. Mutna silueta u desnom brodu velikog šatora polako je poprimala jasne linije: "C, c, c... Silvane, čovjek tvojeg ranga trebao bi noći trošiti na lijepe žene i dobro vino, a ne planirajući bitku koja je već izgubljena."

"Tko si ti i što radiš u mom šatoru?", upita tribun ogledavajući se prema ulazu.

"Ne brini za stražu, ne mogu čuti ništa. A tko sam ja? Pravo je pitanje: kako ti mogu pomoći da preživiš predstojeću bitku? Ti i tvoji dragi vojnici." Skrenuo je pogled prema svijeći, a plamen poskoči i obasja unutrašnjost šatora. "Zapravo, pravo je pitanje što si spreman žrtvovati da spasiš svoj život?"

Vođen mnogogodišnjim iskustvom, Silvan ispravno procijeni da mu mač neće biti od velike koristi, te ga uhodanim pokretom spremi u jednostavne korice. Uzme sa stola bocu i uz podignutu lijevu obrvu upita svog neobičnog gosta: "Vina?", pa ne čekajući odgovor natoči dvije čaše. Ostavivši jednu na grubom stolu, naiskap ispije gotovo sve crveno vino iz druge. Tribun izvuče tronožac ispod stola, sjedne i nehajnim pokretom glave pokaže na veliki stolac na čelu stola.

Gost na trenutak zatitra i odjednom se stvori u stolici držeći čašu u ruci: "Hvala na gostoprimstvu." Otpije gutljaj vina i iskrivivši lice u kiselu grimasu ironično nastavi: "Pitam se, kako ću te samo nagovori da ostaviš sav taj luksuz? Što te zapravo drži u ovoj jadnoj vojsci lažnog cara? Sigurno ne vino."

"Što me zadržava? Čast, prisega, i...", otpije gutljaj vina: "I vino." Moji vojnici i Scota. "Što zapravo želiš od mene?"

Gost bez ikakvog zvuka stavi noge na stol i nasmiješi se: "Želim ti spasiti život, no prije svega želim da car, pravi car, pobijedi u ovoj bitci. A pobijedit će bez obzira na ishod ovog razgovora." Zadnju rečenicu izrekao je takvim glasom da Silvana prođu trnci i na trenutak mu se učini da mu je srce stalo.

"Sumnjam da bi bio ovdje i trošio vrijeme na malog tribuna da ti nisam potreban. Zato reci što želiš i koliko će me to koštati ili zatreperi i nađi nekog drugog za razgovor. Ja moram planirati bitku za sutra", tiho mrmljajući nastavi više za sebe, nego za gosta: "Pa bila ona i izgubljena."

"Ha, ha, ha! Zato volim vojnike. Tako su praktični. Dakle, da preskočim prijetnje strašne i obećanja krasna. Dobro, tribune. Želim da izdaš svog lažnog cara i prijeđeš na njihovu stranu."

"Njihovu?"

"Ha, ha! Tebi ništa ne promakne. Da, na njihovu stranu. Recimo da sam ja nepristrani promatrač s ciljem." Veseli osmijeh u tren se pretvori u smrtno ozbiljan izraz: "Dakle, ono što trebam od tebe je da u pravom trenutku nestaneš, zajedno sa svim svojim dragim vojnicima. Dobro, ne svima - jednog ćeš morati žrtvovati, ali što je jedan mali vojnik kada ćeš spasiti sve ostale. Onda, tribune, što kažeš? Jesi li spreman pogaziti svoju riječ i uništiti svoje ime za svoje male odane vojnike?"

Silvana, do sada potpuno hladnog i bezizraznog lica, odjednom preplavi osjećaj nemoći i briga se pojavi u umornim očima. Prije no što je uspio progovoriti, tajanstveni gost nastavi: "Da, skoro sam zaboravio. Sva bogatstva i dug, miran život za sve..."

Razvukavši usne u ironičan osmijeh Silvan dovrši rečenicu: "Duga teška smrt u suprotnom?"

"Hm, to se podrazumijeva. Znači, dogovorili smo se. Ne, ne prekidaj me. Vidim sve u tvojim očima. Zato slušaj, morat ćeš..."

Muškarac jake građe odjeven u bogato ornamentiranu odoru uđe u tamu crkve. Ogleda se i nevoljko klekne na jedno koljeno, te se brzo prekriži. Gegajući se poput čamca, biskup izroni iz tame i stane ispred cara.

"Biskupe, možda ne znate, ali bitka samo što nije počela. Što je toliko važno da ne može sačekati do sutra?", ignorirajući ispruženu ruku ustane i hladno se zagleda u biskupove crvene oči.

"Zapravo, Konstancije dragi, bitka je već gotova. Ja sam te pozvao da ti javim sretnu vijest."

"Ali kako? Magnecije nikada ne bi odustao, ne dok god i jedan vojnik pod njim stoji na nogama."

"Da, ali potpuno je druga stvar kada te bogovi napuste. A dogodit će se upravo to, točno onako kako mi je Gospodin navijestio noćas." Valent se okrene i teško vukući noge krene prema sakristiji. Car ga sumnjivo pogleda i pomisli: Ili mi se učinilo ili je zastao samo na trenutak prije nego je rekao Gospodina. Ustavši, car polagano krene za njim.

"Ti ćeš, Konstancije, u zoru izjahati sa svojim trupama do rijeke", nastavi Valent, "gdje ćeš povesti svoju vojsku u najveću pobjedu u povijesti."

"Znači, pobijedio sam!?", Konstancije ga upita sumnjičavo.

"Ti si pobijedio? Ne, Konstancije, Gospodin Bog je pobijedio. No u to nikad nije ni bilo sumnje. A ti ćeš, care, pronijeti Njegovu slavu kroz cijelo Carstvo!" Biskup se okrene i ispruži ruku prema caru, koji klekne i, konačno uvjeren, poljubi masne prste, šapćući: "Da, Oče."

Zvuk stotine rogova najavi jutro. Nepregledne mase vojnika polako su se približavale rijeci. Bez glasa, samo zveket oklopa i tisuće udaraca nogu o prašnjavo tlo. Stari umorni bogovi na ramenima jednih, novi mladi Bog u srcima drugih. Dvije rijeke ljudi zastanu na obalama moćne rijeke Drave i sve utihne. Beskrajno dugi trenutak tišine i spokoja prekidao je samo povremeni lavež pasa u daljini. Odjednom, mladi Bog pusti s uzda moćne anđele, stotine njih bešumno polete u čarobnom plesu. Vatreni mačevi zaplešu svoj ples na nebu, zasjenjujući crveno jutarnje sunce svojim žarom.

Car visoko podigne mač okovan srebrom i uperi ga preko rijeke prema vojsci uzurpatora. Tisuće njegovih vojnika ispusti trijumfalni urlik koji se razlomi kroz tišinu.

Na brežuljku iznad pobunjeničke vojske, Scota podigne ruke u zrak i ispusti neprirodan uzvik. Svećenici, auguri, šamani i druidi, te sva sila viših i nižih magova, vračeva i vještica odgovore njezinu zovu. Spojivši ih sve u magičnu vezu, Scota preuzme na sebe kontrolu svih prizvanih bića. Zrak je pucketao od magije i nevidljive energije. Na nebu, nasuprot vojsci anđela tamni su obrisi počeli poprimati čvrste oblike. Demoni i zvijeri svih oblika i veličina polako su se gomilali ispred nevidljive barijere Scotinog energetskog polja. Glavna šamanka duboko udahne i spremi se pustiti moć starih bogova i demona na nekoliko puta manju vojsku anđela. Kad završe s anđelima, obrušit će se na nezaštićenu vojsku i jednom zauvijek završiti s mladim Bogom. Scota skupi svu energiju svojih poganskih podanika. Napor joj natjera graške znoja na čelo, a ruke joj se počnu nekontrolirano tresti. Još trenutak, još samo trenutak. SAD! U tom trenutku vrh sulice probije joj prsa i uz vodoskok krvi izviri skoro pola lakta van. Grgljajući krv, Scota osjeti kako ju netko diže u zrak i baca niz brdašce. Bljesak propara zrak i svi se šamani i svećenici u istom trenutku sruše na zemlju. Jan baci pogled na obalu rijeke. Točno u trenutku kad gotovo deset tisuća vojnika uz bljesak nestane s prve linije.

"Sretno, Silvane! Čekat ću te na obali jedne druge rijeke." Desetak mačeva suboraca, sad već bivših, probode mu tijelo. I Jan se sruši sa smiješkom na licu i tugom u očima.

Anđeli se u stotinama obruše na nezaštićenu Magnecijevu vojsku. Vatreni mačevi sjekli su nemilice kroz čelik, kožu tkivo i kosti. Miris spaljenog mesa širio se zrakom. Krv je tekla u potocima i obojila rijeku. Nakon nekoliko beskrajno dugih trenutaka, Magnecije povede svoj odred konjaništva i, probijajući se prema neprijateljskim postavima, počne polako uspostavljati red u izdanoj vojski. Iskusni vojnici prihvate pozive cara i krenu u borbu za goli život. Napadi anđela polako su slabili, a sama su spiritualna bića počela gubiti svoju fizičku formu. Bitka je polako prerastala u običnu bitku ljudi koji su se sada borili za svoj život. No, šteta je već bila učinjena. Tisuće palih vojnika bili su nenaknadiv gubitak Magnecijeve vojske i bitka je bila izgubljena. Rogovi zasviraju znak za povlačenje i bitka se pretvori u divlji bijeg. Konstancije zauzda svog konja i povikne: "Pustite ih neka bježe. Pobjeda je naša!" Trijumfalni uzvik prolomu se rijekom i nadglasa jauke i bolne uzvike tisuća ranjenih i umirućih.

Bacivši zadnji pogled na krvave obale rijeke, Konstanciju se učini da vidi nejasnu siluetu kako stoji usred mora mrtvih tijela. Konj, još uvijek nemiran od bitke, nervozno se pomakne i caru pogled na trenutak odluta. Uspostavivši kontrolu nad konjem, ponovo potraži čudnu spodobu, ali polje je bilo potpuno pusto.

Sjedio sam zamišljen nad kompjutorom i pokušavao srediti misli koje su letjele. Pitanja na koja nisam znao odgovoriti gomilala su se u stotinama.

Zapalio sam zadnju cigaretu i otpio gutljaj (odličnog) vina. Ukrižio sam prste na rukama i uz jezivi zvuk ispucao zglobove. Postavivši prste na tipkovnicu još sam se jednom prisjetio njegove zadnje rečenice i započeo priču.

"Odlično, Bruno. Znao sam da mogu računati na tebe. Slušaj, morat ćeš..."