Tereza Rukober dolazi iz Rijeke, po zanimanju je matematičarka i radi u nastavi. Dodajmo da je rođena 1974. godine i da ne voli pričati o sebi.

PLAVI

Zovu ga Plavi. I kažu da je čudak.

Ali to kažu samo oni koji ga dobro poznaju. Jer Marko Dombrišek je na prvi pogled sasvim običan čovjek. Čak ga ni to što je kompjuterski programer ne čini previše posebnim.

Da ste ga jutros sreli na ulici, vidjeli biste da nosi plave traperice, svjetloplavu majicu i plave cipele, iako baš nisu u modi. Primijetili biste da je simpatičan i ne jako društven.

Kada ga ljudi upoznaju treba proći neko vrijeme da uoče da je s njim nešto čudno.

Jutros je Marko izašao iz svoje zgrade i krenuo prema stajalištu autobusa. Usput je kupio novine i stavio ih u svoju plavu torbu. Kada je stigao na posao prvo je otišao u kantinu po kavu. "Žao mi je Marko, nemam više čistih plavih", rekla je konobarica i pružila mu bijelu šalicu. "Nema veze," odgovorio je Marko. Uzeo je šalicu ali nije provukao prste kroz ručkicu. Uhvatio ju je oprezno za rub i odnio za svoj stol u susjednoj prostoriji.

Otvorio je program na kojemu je radio sinoć i počeo pregledavati redove koda. Njegov mlađi kolega stigao je tek za petnaestak minuta.

"Karlo, opet kasniš", rekao je Marko ne dižući pogled sa ekrana.

"Zadržao sam se jučer u restoranu. Šteta što si otišao tako rano, društvo koje je ostalo bilo je zabavno."

"Ma, ne volim ja takve stvari."

Karlo je uključio svoje računalo i sjeo za stol. "Komentirali su tvoju odjeću. Bio si jedini u plavom odijelu."

Marko je slegao ramenima. "Tamnoplavom odijelu", ispravio je.

"Bar da si imao bijelu košulju."

"Gluposti! Pa gdje piše da moram doći u crnom odijelu i bijeloj košulji. Drugi puta ću doći u trenirci i napisati na čelo 'ovo je 21. stoljeće' ".

Karlu je to bilo vrlo smiješno. "Direktoru se ne bi svidjelo", rekao je. Ali onda je pitao ozbiljnijim tonom: "Volio bih znati zašto uvijek nosiš plavo. Jesi li praznovjeran, bojiš se uroka? Ili imaš nekakav zavjet?"

Marko se smješkao nervozno. "Rekao sam ti - ne bi povjerovao da ti kažem."

"Hajde reci, molim te, baš me zanima."

Marko se okrenuo na stolici s mješavinom bijesa i ironije u pogledu. "Ideš mi na živce. Reći ću ti, ali da se nisi usudio pomisliti da te zafrkavam." Karlo se uozbiljio i klimao glavom.

"Začarala me je čarobnica i obećala da će mi dati milijun dolara ako nikada ne obučem ni ne obujem ništa što nije plave boje."

Karlo je blenuo u njega ne znajući da li da se smije ili pokuša ljutiti. "I jesi li dobio milijun?" pitao je polako.

"Jesam, ali sam sav novac potrošio na plavu odjeću."

Marko se okrenuo natrag prema svom računalu. Karlo mu je gledao u leđa nekoliko trenutaka a onda je dodao još jedno pitanje:

"Što bi se desilo da obučeš bijelu košulju?"

"Čarobnica bi se naljutila i natjerala me da joj vratim novac..." Marko više nije zvučao nervozno, ali daljnji razgovor nije imao smisla pa je i Karlo započeo posao.

Karlo nije imao pojma da je ova šala vrlo, vrlo blizu istini.

Ponekad bi ljudi, i to samo oni koji su Marka poznavali vrlo dugo, primijetili još nešto čudno osim boje koju nosi. Naime, Marko nije bio pametan dok je bio mlad. Sa šesnaest je uspio završiti osnovnu školu i otada je radio je na gradilištima. Bio je od onih ljudi koji se zadnji smiju vicevima i koji ne stižu pročitati titlove filmova. Jednog dana je na poslu ostao duže da dovrši čišćenje terena na kojemu je sutradan ekipa trebala postaviti temelje za novu zgradu. Bio je vrijedan i često je radio prekovremeno. Nije baš previše cijenio dodatni novac, ali znao je da on veseli njegovu tetu s kojom je živio. A i volio je raditi, osjećao se korisnim.

Zviždučući neku pjesmicu tovario je razbacane stare cigle na kolica i vozio ih do ceste, gdje bi ih istovario na kamion. Cigle su bile nepravilne, mrvile su se i ostavljale narančastu prašinu na rukavicama. Po ne znam koji puta toga dana složio ih je strpljivo na kolica i uhvatio ručkice. Ali kolica su odjednom postala neobično teška. Marko je podigao pogled i ugledao ljubičastog čovječuljka kako sjedi na hrpi cigli.

Nije izgledao opasno, ličio je na likove iz crtića. Okrugla, loptasta glava ljuljala se na sitnom tijelu, načinjenom od isprepletenih ljubičastih traka. Oči su bile sive loptice bez zjenica. Marko nije mogao odrediti kamo čovječuljak gleda, ali imao je osjećaj da ga promatra iznutra. Kao i u crtiću, Ljubičasti je progovorio razumljivim piskutavim glasom.

"Hej tupko, bil' ti htio biti pametan?"

Marko je blenuo u njega i trebalo mu je dosta vremena da se sabere dovoljno da može izgovoriti jedno jedino zbunjeno "da".

Ono što je uslijedilo za Marka je bilo samo trabunjanje o nanosondama i kvocijentima. Bio je navikao da ne razumije stvari koje drugi govore, pa nije postavljao pitanja. Ali uspio je shvatiti da ga Ljubičasti može učiniti pametnim.

Palo mu je na pamet da je stvorenje neka vrsta trgovca. "Da li se to plaća?" upitao je. "Hm", čovječuljak se zavrtio oko svoje osi i nasmijao vragolanski. " Koja ti je najdraža boja?", upitao je.

Marko je zurio u ljubičaste trake koje su se zapetljavale i otpetljavale. Inače je volio ljubičastu, ali stvor ga počeo plašiti, pa mu je ta boja trenutno bila antipatična. "Plava," odgovorio je bez puno razmišljanja.

"Onda ćemo se ovako pogoditi, slušaj!" Ljubičasti se umirio i govorio ozbiljnim tonom. "Ubrizgat ću ti nanosonde koje će ti povećati inteligenciju. Ali programirat ću ih tako da eksplodiraju ako ikada obučeš ili obuješ nešto što nije plave boje. Znači, ako obučeš crvenu košulju postaješ ponovno dobri stari tupko."

Marko je bio previše zbunjen da bi ga smetalo što ga čovječuljak naziva tupkom. Promatrao ga je kako pruža svoju kratku ljubičastu ruku i upire jedan od mnogo prstiju u njegova prsa. "Skidaj tu košulju!"

"Zašto?"

"Jer je šarena pametnjakoviću."

Marko je razmišljao o tome da pokuša pobjeći. Ono što mu je stvor obećao bilo je nevjerojatno, ali i sama njegova pojava je bila takva. No ponuda je bila vrlo primamljiva pa je odlučio da se neće buniti i poslušno skinuo košulju. Ljubičasti je tražio da skine i rukavice i cipele. Za hlače i čarape je rekao da su u redu. "Imaš sreće da nosiš plave gaće." Marku nije bilo jasno kako je znao da ispod traperica ima plave gaće, ali nije ništa pitao. Jedna tanka ljubičasta cjevčica izrastala je iz čovječuljkove glave prema Markovom čelu. Osjetio je lagani ubod i zujanje u glavi. Nakon toga je osjetio da pada.

Kada se probudio glava ga je boljela, a u ustima je osjećao čudan metalni okus. Doživljaj sa čovječuljkom bio je potisnut u dno njegovog uma kao da je san. Sjedio je neko vrijeme na tlu i zurio u kolica sa ciglama. Dok je pokušavao ustati palo mu je na pamet nešto čega se do sada nije sjetio: da je prije kraja radnog vremena trebao zamoliti vozača da doveze kamion sa ceste na gradilište pa bi sada puno brže obavio posao. Zastao je na trenutak, začuđen logičnošću te misli. A onda je zaključio da će je sprovesti u djelo sutra ujutro - sada mu je ionako bilo previše mučno da nastavi s poslom.

Dohvatio je košulju s poda i polako je navukao na sebe. No, dok ju je zakopčavao osjetio je da se glavobolja pojačava. Glava ga je odjednom tako boljela da je imao osjećaj da će eksplodirati. U panici, sjetio se sna i čovječuljkove su mu riječi proletjele umom. Počeo je brzo svlačiti košulju, trgajući gumbe i tkaninu.

Glavobolja je prestala u trenutku. Marko je sjeo na tlo i prestrašeno obuhvatio rukama koljena. Zurio je neko vrijeme u svoje noge u prašnim plavim čarapama, prisjećajući se sna i sumnjajući da je bio istinit. Onda je skupio hrabrosti da napravi eksperiment sa svojim smeđim cipelama. Dohvatio je jednu i oprezno je navukao na nogu. Pritisak u glavi se povećao i nestao je tek kada je skinuo cipelu. Pokušao je s drugom cipelom i s jednom rukavicom koja je ležala na tlu kraj njega. Svaki puta se dogodilo isto. Marko je zagrlio vlastita koljena i počeo plakati.

Nekoliko minuta kasnije, kada se malo smirio, sjetio se kamiona i vlastite ideje da ga se dovede bliže. S još jednom novom idejom u glavi, ustao je i onako bos potrčao preko zemlje do klupe na kojoj su radnici sjedili za vrijeme odmora. Dohvatio je novine koje su ostavili na tlu i pokušao čitati.

Marko je znao čitati, ali bio je spor i teško je shvaćao sadržaj. Ali sada su riječi koje je vidio u novinama oblikovale jasne slike u njegovom umu. Čitao je na glas - prvo polako kako je bio navikao, a onda sve brže i glasnije, izvikujući rečenice koje je s lakoćom razumijevao.

Sat vremena kasnije Marko je sjedio na klupi, bez košulje i cipela, promrzao ali sretan. Na krilu je držao novine koje je pročitao od prve do zadnje stranice, prvi puta u životu.

Kada je krenuo kući sa cipelama i košuljom u rukama sjetio se da će teško teti objasniti zašto se vraća bos. No iznenadilo ga je kako je brzo došao do rješenja. Pronašao je oštri kamen i zarezao jednu cipelu - kada dođe kući zamolit će tetu da mu pronađe one prošlogodišnje koje su, na sreću, bile plave. Košulju je smočio u bačvi vode da objasni zašto ju je svukao. Naći će valjda kod kuće neku plavu. "Srećkoviću jedan," rekao je naglas sam sebi, "plava je najčešća boja za odjeću."

Kod kuće je otkrio da smije leći na plahtu bilo koje boje, ali da ona kojom se pokriva mora biti plava. Ružičasti ručnik nije izazivao glavobolju sve dok se nije ogrnuo njime. Dok tete nije bilo u blizini napunio je stroj za rublje bijelim rubljem i plahtama. Ubacio je unutra i jednu plavu majicu koja je puštala boju i za sat vremena bio opskrbljen plavim rubljem.

Drugo jutro su na gradilištu rukavice predstavljale problem. Nije pronašao plave pa je morao raditi bez njih. Ali oduševio je kolege s nekoliko korisnih ideja za obavljanje posla. "Hej, pa mi smo mislili da si ti glup", rekao je jedan od radnika. Marko je otkrio da se odlično zabavlja. Pred kraj radnog vremena uzeo je jedne rukavice, umočio ih u kantu plave boje i ostavio da suše za sutra.

Počeo je čitati sve što bi mu došlo pod ruku. Ubrzo je pronašao bolje plaćeni posao, stekao nove prijatelje i na radost svoje tete upisao večernju školu. Tijekom sljedeće dvije godine stekao je srednju stručnu spremu i nadimak "Plavi".

U večernjoj školi upoznao je Tamaru. "Zašto uvijek nosiš plavu boju?" pitala je. "Možda ću ti jednom objasniti." Bio je zaljubljen i sretan. Odlazili su na duge šetnje i u kino. Jednom mu je poklonila sivi pulover.

"Žao mi je, ali ne mogu ga nositi", rekao je.

"Nadala sam se da ćeš htjeti, zbog mene."

Bila je povrijeđena, ali nije se naljutila. Tjedan dana kasnije odvela ga je u svoj stan. Večerali su zajedno i zatim se mazili na kauču. Zaspali su zajedno. Bilo je prohladno, ona se probudila i pokrila ih oboje šarenom dekom.

Marko se probudio s vrištećom glavoboljom i bez daha. Izvukao se iz Tamarinog zagrljaja i otpuzao u kut sobe, jedva dišući. Tamara se prestrašila, grlila ga i ponovo pokušala pokriti kada se smirio. "Nemoj," rekao je, "mora biti plava."

Tamara je tražila da joj ispriča zašto ne podnosi niti jednu boju osim plave. U njenom zagrljaju u kutu sobe ispričao joj je o čovječuljku i pogodbi.

Izmakla se iz njegovog zagrljaja i gledala ga uvrijeđeno. "To je jako glupa šala. Zašto mi ne želiš reći istinu?"

"Rekao sam ti istinu."

Tamarin pogled govorio je da mu ne vjeruje niti riječi. Rekla je da ne želi biti s nekim tko nije iskren. Marko nije pokušao objasniti ni dokazati svoju priču. Bez riječi se obukao i otišao iz stana.

Nakon prekida s Tamarom Marko je prvi puta mrzio plavu boju. Zatvorio se u sobu i plakao, povrijeđen i razočaran. Po prvi puta se osjetio drugačijim i čudnim - osjećaj je bio sličan kao dok je bio glup, ali razlika je bila u tome što je ovaj puta to bio njegov izbor.

Nakon nekoliko dana gledao je vedrije na svoj život i ekscentričnost koju je morao živjeti. Upisao je fakultet i postao uspješan programer. Živio je prilično normalan život, osim što je pazio kako se oblači i nosio sa sobom pokrivače kada bi trebao prespavati u hotelu ili kod rođaka. Kada bi išao kod brijača ili zubara ponio bi vlastiti ogrtač. Izbjegavao je vjenčanja i sprovode, a na sreću nije se nikada toliko razbolio da bi morao boraviti u bolnici. Ipak, nikada nije imao dublju vezu s djevojkom niti bliske prijatelje - nikome nije dozvolio da mu postane dovoljno blizak da bi morao objašnjavati razloge svojih navika.

Nekoliko dana koji su slijedili nakon razgovora o čarobnici Karlo nije htio pričati s njime. Sjedili su za susjednim stolovima i razmjenjivali tek tu i tamo koju riječ, pozdrav ili kratak dogovor o poslu.

Marko je nakon posla šetao gradom. Razmišljalo je o pokojnoj teti, o Tamari, o ljudima s kojima se mogao sprijateljiti ali je odlučio to ne učiniti. Bio je početak ljeta i u parkovima je bilo cvijeća. Otkrio je da mu godi šetati kroz zelenilo - izbjegavao je fontane i gredice s perunikama - u parkovima je bilo malo plave boje. Ponekada bi stavio dlan iznad očiju da ne vidi nebo.

Nije volio kupovati odjeću i obuću ali s vremena na vrijeme je i to trebalo učiniti. Jedne subote ušao je u dućan s cipelama, nervozan, kao prije svake takve kupovine. "Treba mi nešto lagano, za ljeto", rekao je prodavačici. "Samo neka bude plave boje."

Mlada žena je skinula nekoliko cipela s police. Nosila je plavu kutu i Marko je osjetio kako mu je odbojna. Pokušao je ignorirati taj osjećaj.

"Evo ove su plave sa sivim detaljima. Imamo i u smeđoj kombinaciji. Sada su moderne kombinacije."

Marko je izgledao smiren, potiskujući iracionalan bijes prema prodavačici. "Meni trebaju potpuno plave."

"To ćete teže naći", nasmijala se prodavačica. Pogledala je u Markove stare cipele koje je imao na nogama. "Ali zašto malo ne promijenite stil, uostalom kombinacije su praktičnije?"

Smijala se i Marko se koncentrirao na njezino lice, pokušavajući zanemariti plavu kutu. Bila je mlada i privlačna, tamne kratke kose, sa nekoliko pjegica na licu. Podsjetila ga je na Tamaru. Zagledao joj se duboko u oči s nostalgijom i čežnjom.

"Što mislite o ovim cipelama? Meni se baš sviđaju." Pokazala je na policu, a zatim dohvatila jednu, u kombinaciji smeđe-tamnoplavo. "Zašto ne probate kako vam stoje?"

Uzeo je cipelu iz njene ruke i sjeo na klupicu. Polako je skinuo staru cipelu, namjestio svoju plavu čarapu, obuo i počeo vezati novu cipelu. Trenutak se nije ništa događalo. Osjećao je samo blagi stisak nove, još krute kože i miris gume. Ali onda je postao svjestan glavobolje. Plima stežućeg bola se pojačavala, ostavljajući ga bez daha.

"Jeste li dobro?" pitala je prodavačica.

Svukao je cipelu naglo, ne odvezavši je i hvatajući dah.

"Trebaju mi potpuno plave cipele!" rekao je još u grču, napola mumljajući. Prodavačica se sagnula da podigne cipelu i pogledala ga ispod oka, zabrinuto i prestašeno. U trenutku je postao svjestan presijavajućeg sloja plave maskare na njenim trepavicama kojega zbog kuta svjetla nije ranije primijetio. Preplavila ga je odvratnost prema toj boji i mučnina je zamijenila glavobolju.

Za vrijeme dok se prodavačica popela na male ljestve i pronašla druge cipele, uspio se sabrati. "Evo, ovo su jedine potpuno plave koje imamo."

Stavila je par cipela na pod ispred njega. Bile su sasvim jednostavne, načinjene od meke tamnoplave kože. Vezice su bile također kožne i također plave. Osjetio je novi, lakši nalet mučnine. Polako je probao cipelu, stavljajući stare na pod i pažljivo vežući vezice. Osjećaj mučnine je ostao.

Cipele su bile udobne i kupio ih je. Prodavačica ih je stavila u vrećicu - nije htio kutiju. Bio je nekako čudno zahvalan što je vrećica bijela, s crvenim slovima. Nije smio prste provući kroz ručkice pa ju je uhvatio pri vrhu gužvajući najlon pod prstima. Mrzio je plavu boju.

Jednog popodneva pred kraj radnog vremena Marko je pio čaj iz crvene šalice i primijetio da ga Karlo promatra. Okrenuo se na stolici sa šalicom koju je držao obuhvativši je prstima.

"Ovako držiš samo šalice koje nisu plave," rekao je Karlo."Primijetio sam i da samo plave olovke stavljaš u džep od košulje. I da su ti svi fascikli na stolu plavi. Je li to neka fobija - mislim da bi trebao otići k liječniku, potražiti stručnu pomoć."

Marko je osjetio polaganu navalu bijesa. Pokušao je odgovoriti što smirenije: "To se tebe ne tiče. Ostavi me na miru, može?"

"Ma htio bih ti nekako pomoći. Mislim da imaš dosta problema zbog te boje."

Marko je spustio šalicu na stol s treskom, jedva obuzdavajući nagon da je razbije. "Nemam nikakvih problema, otkuda ti takva ideja?"

Ipak, sav se tresao.

"Ako se ne ljutiš previše na mene, mogli bismo otići na piće?" pitao je Karlo.

"Znaš, prije sam uvijek bio drugačiji zato što sam bio glup", pričao je Marko. "Pa kada sam postao drugačiji zbog te proklete plave boje to mi nije toliko smetalo. Ali sada mi je dosadilo biti drugačiji. Želim živjeti normalan život."

Bio je na rubu odluke da prijatelju ispriča sve o čovječuljku i pogodbi, ali je odlučio ipak malo zaobići nevjerojatnu istinu.

"Bio sam podvrgnut medicinskom eksperimentu," rekao je. "Povećan mi je kvocijent inteligencije i ugrađena alergija na boje."

Karlo ga je gledao iznenađeno. "Tko ti je to učinio? "

"Ne znam. Nisu mi se više nikada javili."

"Pokušaj saznati, naći ih, možda ti mogu pomoći. Ili ih možeš tužiti ako ne budu htjeli?"

"Ne bi imalo smisla, pristao sam na pogodbu. Čak sam sam odabrao boju."

"Možeš li nekako poništiti to što su ti učinili?"

"Da, čim obučem nešto što nije plavo vratit ću se na staro. Ali opet ću biti, znaš, glup."

Karlo je razmišljao neko vrijeme. "Mogu li ti nekako pomoći?" pitao je. Marko je odmahnuo glavom.

"Da li bi živio to što nazivaš normalnim životom da si ostao glup?"

"Tada ne bih imao izbora. I ne bih niti znao što propuštam. To nije pošteno - drugi ljudi žive normalan život i ne moraju misliti na boje."

"Hej, tko je rekao da je život pošten. Ja mislim da si sretan jer si dobio priliku."

"Ali ja mrzim tu plavu boju. Mrzim je, gušim se kada je vidim."

"Zamisli što bi tek bilo da si odabrao crvenu boju," pitao je Karlo sa smiješkom.

Marko je stavio dlanove preko lica.

Tri dana kasnije Marko je sjedio u svojoj spavaćoj sobi, na krevetu prekrivenom plavom dekom. Nosio je plavu pidžamu a na tepihu su stajale plave papuče. Zidovi su bili bijeli, ormari narančasti a tepih šaren. Zurio je u svoj radni stol od žutog drveta. Sve što je Marko bio u stanju primijetiti bile su plava torba i jakna prebačena preko stolica. Ostale boje postajale su unutar njegovog pogleda neprimjetne, samo je plava stršala odbijajući svjetlost u gotovo bolnim valovima. Trebao je obući jednu od svojih plavih košulja, navući hlače i cipele te krenuti na posao. Ali znao je da nije u stanju to učiniti.

Svukao je gornji dio pidžame i bacio je na pod. Još je neko vrijeme sjedio na krevetu, nesposoban da se pomakne. Onda je otišao do ormara, vukući polako bose noge po tepihu. Pronašao je na dnu ladice staru žutu majicu. Bila je izbljedjela od starosti i imala na sebi nekoliko mrlja od žbuke, još od onda kada je radio na gradilištu. Ipak je godilo gledati žutu boju.

Marko je odlučio: navukao je majicu preko glave i gotovo u istom trenutku osjetio bol i pritisak u glavi. U nekoliko sekundi koje su slijedile disati je postajalo sve teže, prostorija se počela vrtjeti oko njega. Panično je lovio dah i osjetio kako gubi svijest.

Probudio se zbunjen i slab. Vrtjelo mu se u glavi dok je pokušavao ustati s tepiha na kome je ležao. Slike i sjećanje kovitlale su mu se u umu ostavljajući ga bespomoćnim, bez sposobnosti da ih dovede u red.

Sjedio je na podu prepoznavajući svoju sobu i predmete. Nije prepoznavao svoje misli. Samo je jedna jedina bila dovoljno jasna da bi je mogao slijediti: "Mrzim plavu boju."

Zatekao je sam sebe kako promatra vlastite papuče s neodređenim osjećajem bijesa i mučnine. Dohvatio je jednu i upotrebljavajući svu preostalu snagu zamahnuo rukom i bacio je kroz prozor.

Taj čin ga je ispunio neobjašnjivim oduševljenjem. Legao je na pod, iscrpljen i sretan, pokušavajući sabrati misli koje su mu izmicale.

Kada se pojavio na poslu privukao je zbunjene i znatiželjne poglede svojih kolega. Osim što je djelovao umorno izgledao je neobično iz dva razloga: prvo, nosio je odjeću koja nije bila plava. Staru šarenu košulju koju je izvukao negdje iz ormara navukao je preko sivih hlača. Uobičajenu plavu torbu nije ni donio. Drugi razlog zbog kojega je izgledao čudno bio je izgubljen pogled. Otišao je ravno k direktoru i rekao da hoće lakši posao.

Poslali su ga liječniku. Mjesec je dana proveo u bolnici, na ispitivanjima, ali nije nađen nikakav vidljiv razlog naglog smanjenja inteligencije. Liječnicima je rekao da se ne sjeća što mu se dogodilo.

Kada je otpušten iz bolnice odlučeno je da će ostati u istom poduzeću, ali na radnom mjestu čistaća. Marku to nije smetalo. Nosio je šarene košulje i na posao dolazio zviždučući. U kantini bi zatražio crvenu šalicu za kavu i provukao prste kroz ručicu. Prošao bi kraj svog starog ureda i mahnuo Karlu, a zatim produžio prema spremištu.

"Jesi li sada sretniji?" pitao je Karlo jednog jutra.

"Ne znam, valjda jesam," odvratio je Marko, slegnuo ramenima i nasmiješio se.