SNIJEG

Drhtavim prstima je pritiskao tražilo na DigitAll FlatScreen 880 televizoru. Da ulovi nekoga, bilo koga, makar i Neprijatelja, sve bi opet bilo u redu…

Ali ekran je njegovim bolnim škiljećim očima pokazivao samo snijeg, kašasto braunovsko pretapanje crnih i bijelih točkica u vječitom plesu… Ništa što bi imalo veze s njegovim oštećenim vidom. Naprosto nije bilo slike, a ton je odavno stišao na nulu da ga šum ne izludi.

Sam u vikendici-Bogu-iza-nogu, kako ju je u šali ponekad nazivao, nije mogao upitati susjede hvataju li oni što, jer susjeda nije bilo kilometrima u krug… Možda ni dalje.

Starinski radio s elektronkama, što ga je jednom davno dovukao s tavana djedove kuće prvenstveno radi toplog žutog sjaja, krčao je i ranije, ali sada ni on nije ništa hvatao. Zadrhtao je i jače stegnuo laganu dekicu promrzlim prstima druge ruke, vraćajući prvu lažnoj toplini svoga tijela.

Posrćući kroz polutamu vratio se do kompjutera. Holo 3D Hexium na trideset i šest giga zujao je kao pčelica, ali slika je usprkos satelitskom linku bila snijeg. Ništa što bi imalo veze s njegovim oštećenim vidom. Uzdahnuo je i zadrhtao.

Nesposoban dalje odlagati - ili opravdavati odlaganje pred samim sobom - okrenuo se prozoru i razgrnuo lake, ljetne zavjese.

Sve jače drhteći od zime koju ni dizelaš u podrumu neće još dugo odgađati, zagledao se van. Bilo je isto kao i jučer, isto kao i svakoga dana prošlog tjedna. Potpuno crno.

Ne, ne potpuno crno.

Dok su mu neosjećene, neprimjećene suze klizile niz svježim opekotinama izbrazdano lice, pod blijedim refleksijama odsjaja s ekrana naslućivao je perifernim vidom, u monokromu iza ledenim ružama okovanog stakla, neznatne sive braunovske titraje. Sitne, sitne pahulje.

Ništa što bi imalo veze s njegovim oštećenim vidom, oštećenim nakon slučajno ugledanog bljeska.

Vani, u crnini popodneva ljetnoga dana, padao je snijeg.