PRIRUČNIK ZA PISANJE ZNANSTVENE FANTASTIKE (IV. dio)

Ovaj nastavak priručnika o (ne)pisanju znanstvene fantastike namjerno je kratak, zbog potreba ostalih materijala u ovom broju "Parseka". Zato ćemo se usredotočiti na svega jedno, no zato velevažno pravilo...

ISPRIČAJ, NE POKAZUJ

Radi se o doslovnom prijevodu anglosaske maksime "Show, don't tell". Premda je ona dobro poznata gotovo svakome tko se okušao u pisanju proze, čini se kako ipak ima potrebe uporno je ponavljati. Uzmimo primjer:

"Marica je imala tužno djetinjstvo."

Recimo neka je Maričino tužno djetinjstvo jako bitno za fabulu, jer Marica odraste u propisnog psihopatskog ubojicu koja vabi žrtve putem internetskog chata, a zatim ih utamani i ukiseli za zimu (radnja nije osobito primjerena znanstvenoj fantastici, ali nema veze). Sve je to, naravno, posljedica njezinog tužnog djetinjstva. Eh, tada treba u flashbackovima pojasniti kako je Marica s Ivicom odlutala u šumu i onda završila kod vještice. Kad već imamo vješticu, možemo perverznoj mašti dati na volju, pa podvrgnuti kako Ivicu, tako i Maricu raznim vrstama zlostavljanja. Budući se radi o malodobnicima, suzdržavam se potankog opisa kako policija ne bi zabranila "Parsek", i to opravdano - tko želi riskirati u svojoj priči, samo naprijed. Zlostavljanje Ivice i Marice kulminira time što se Ivica nađe ukiseljen u šesnaest tegli za zimu, i eto krasnog razloga za Maričino kasnije asocijalno ponašanje! Pustimo šalu na stranu, tko se želi osvjedočiti kako se pojašnjava raniji život junakinje - držimo se istog primjera - može to vidjeti u romanu Chaga Iana McDonalda (u prijevodu Marka Fančovića, "Monolith" br. 2), a ukoliko želi neki domaći primjer, može pogledati Ultramarin! Aleksandra Žiljaka.